S lakoćom i zanosom ona kuha, odlazi na <i>cool</i> druženja, dijeli savjete, brine o obitelji, piše blog… Niste li je još upoznali svakako ćete putem njenih <a href="http://www.coolinarika.com/klub/Milicza/recepti/">recepata</a> i <a href="http://www.coolinarika.com/klub/Milicza/slike/">slika</a>.

Cool Chef

Überkoka

Sva prava zadržana

Sudjeluj u istraživanjima

Gamifikacija omogućena

Cool chef

Hrvatska

Žensko

<para>
Kruh ispod sača je fini posao, pun strpljenja i umijeće je u iskustvu. U rukama i osjećaju. 
Kako ga je radila moja baba, koja je pekla najbolji kruh u cijelom selu, tako ga radi moja mater, moje tetke, strine i na kraju tako ga radim i ja kad god imam šanse naći se do komina. 
Kruh se mijesi ručno, isključivo. Miksere i miješenje u pekaču možete zaboraviti, jer nećete dobiti to što želite, niti blizu. 
Koristi se kvas, gotovo nikad kvasac, jer nekada ga nije bilo.
Mjere su odoka jer tu, kao i u nekim drugim koracima, važnu ulogu tu ima iskustvo.
Za kruh ispod peke potrebni su: brašno, voda, kvas i sol.
Brašno je najbolje iz pšenično iz mlina. 
Električni mlinovi ne dolaze u obzir, jer zagrijavaju brašno, pa ono gubi na kvaliteti i lako se kvari.
Kvas je dio tijesta, koji se odvaja prilikom izrade kruha. Veličine je obično jedne moje šake. Moja ga je baka držala u šalici, znao se osušiti, pa bi ga ona razmutila s vodom. Stajalo je negdje u kući, a obično je na stolu u kuhinji bilo voće, koje je odlično stanište za kvaščeve gljivice. 
Možete  napraviti sami sebi kvas, tako da se promiješa brašno, med, topla voda i ostavi pokriveno na toplome 24 sata.
Ako nije opcija kvas, uzmite kvasca, ali znajte da nije ni blizu okus tako rustikslan.. 
Potrebno je, što opet ovisi o veličini peke:
1.5 kg brašna
7 dl mlake vode više manje 
sol</para><para>Istrese se brašno u veću posudu, u sredini se napravi udubljenje.
U udubljenje se doda kvas i lagano se razmuti prstima, uz dodavanje vode. Uvijek se mijesi u krug. U smjeru kazaljke na satu. Polako. 
Kad se kvas razmutio, pomalo se dodaje brašno, tako da stalno rukom idete u krug i pomalo sa svih strana dodajete brašno.
Istovremeno, dodajete malo po malo tople vode. Tako mijesite, sve dok ne potrošite svo brašno u zdjeli.
Tijesto mora biti mekano i ne smije ga se jako gnječiti.
Cijelo vrijeme treba sa tijestom postupati nježno i s poštovanjem. 
Zatim se  pokrije  krpom i stavi na toplo mjesto da se diže.
Nakon što se tijesto diglo, premijesi se. Ako ga zamislimo kao krug, podigne se jedna strana kruga i prebaci prema sredini kruga. Tako stalno radimo. 
Ako je sve dobro urađeno, vidjeti ćete mjehuriće, koji pucaju. Tako ga lagano prebacujem, da bi u tijestu bilo čim više zraka. Ne smijemo čvrsto mijesiti i tijesto okrećemo u krug. Po potrebi se dodaje malo po malo brašna.
Ponovno pokrijemo tijesto, pustimo ga da se opet diže.
Nakon što se diglo, opet ga lagano premijesimo, prebacimo na pobrašnjen pleh. Prstima se raširi tijesto na željenu veličinu, pokriveno pustiti da se još jednom diže.</para><para>U međuvremenu se naloži vatra za peku. Moja baka je koristila lozu, grab i hrastovu cjepku. Dobro je svako drvo, koje daje dosta žara.
Vatra se mora razgorijeti do kraja. Ostaje samo žar.</para><para>Istovremeno se mora zagrijati i peka. Baka je imala lanac, zvan komaštre, koji je visio sa drvene grede, koja je držala krov dimne kužine,  na njega bi zakačila peku i držala je iznad vatre da se zagrije i užari. Mora se dobro razgorjeti. 
Kad je peka spremna, metlicom se makne žar sa strana, na šamotne cigle lagano se spusti kruh. Malo ga se rukama oblikuje prema peki  odozgora se kruh pritisne prstima na više mjesta. 
Poklopi se sa pekom, stavi se obruč za žar i na njega se nagrne žar. To se zove zaprećati kruh. 
Nakon nekih pola sata i malo više, peka se otklopi da se kruh otpari, a kruh se malo okrene u krug i eventualno zarotira ako na nekom mjestu jače peče.
Ponovno se poklopi, nagrne žar i peče do kraja. Peče se  45 min do 1 sat. Baba bi lupila prstom po kruhu, po zvuku znala jeli pečen ili nije. Obično je bio odlično pečen. 
To je dugogodišnje iskustvo.
Pečeni kruh se zamota u krpu, postavi okomito tako da samo sa manjim dijelom ruba dodiruje podlogu. Baka ga je stavljala na  čatrnju kraj ulaznih vrata. 
Kruh se ne smije načinjati vruć, nego topao.
Ako je dobro napravljen ima ovakve karakteristične rupe, dugo ostaje svjež i ne mrvi se.
I najbolji je onako topao sa domaćom marmeladom od drinjina, ili ga umakati u maslinovo ulje sa češnjakom.
Za kraj, prema starom vjerovanju, kruh se uvijek reže prema sebi da ga uvijek bude, a ne od sebe da bez kruha ostanemo.</para>

Sunčani krug

<para> Nije nikome lako, odjednom nisam sama, nisu samo moji prijatelji i obitelj u ovoj istoj kaši, dapače, cijeli svijet je u tome. 
Također, ubija me u pojam ovo kukanje na sjedenje doma. Silni memeovi, šale, pošalice..cirkularne poruke... Pa komentari, pa ohrabrenja za sebe i druge. Dosta je. Dosta. </para><para>Meni nije uopće smiješno, radi se o tome da se rado ili ne, suočavamo sa svojim najmilijima, samim sobom, nema mnogo mogućnosti za bijeg, katapultirani smo u svoj život i svoje probleme, a izlaz se ne vidi. Nema načina da iz ovog izađemo neobilježeni. 
Nikada do sada nisam shvaćala one što govore želim sve sad i odmah, sad razumijem i mogu shvatiti. 
Ne mogu vjerovati, ni shvatiti, da se ljudi žale na ostanak kod kuće, u ovom trenutku, na cijelu situaciju , a pritom nisu svjesni što ustvari rade.. 
Baš mnogi su nesvjesno, sadašnju svoju situaciju iznijeli, time su ustvari izrekli sve što u stvari misle o svojem jedinom domu, i svojim prijateljima, supružnicima, djeci, roditeljima itd? Pa da vidimo, što ustvari mislimo o svojim domovima, mjestima gdje ne treba ništa drugo, nego biti domaćin, biti doma, gdje ste vi samo vi, bez maske i brnjice. Gdje se može jedino opustiti zaista. 
To je dom koji ste sređivali, svaka stvar priča vaše priče, taj isti dom, vašim slikama na društvenim mrežama, pokazuje vas i vaše živote, onako kako ste vi to sami prezentirali, tu ste za Božić i Uskrs slikali kolače i torte, sebe i djecu, sve sređeno i ušminkano, sretno i zadovoljno, idila. Čemu onda ovakvim stavovima i pristupom, sami sebi skačemo u usta? Imamo li mi, nekih problema u raju? </para><para>
Probajmo proći kroz ovo, najbolje što možemo. Nađimo si posla, zanimaciju, čitanje knjiga, štrikanje, pospremanje ormara, ladice, albuma kojima se treba slike složiti, napokon. Prepišite recepte s papirića... 
Upišite online tečaj za neki novi jezik, (ha, ja jesam, čak 2! ), knjigovodstvo, kompjutere, vjerujem da nešto od toga želite, vježbanje tijela i duha je također zdravo i konstruktivno. ❤️ ❤️ 
Nemamo mnogo ili uopće izbora, stoga moramo dati sve od sebe, jer neuspjeh nije opcija. 
Napokon, MOLIM VAS, živite svoj život u ljubavi, zahvalnosti i oprostu. 
Jest, pogodila nas je pošast, potres, izolacija, izbačeni smo iz svoje kolotečine i zone ugode. Različitih vrsta reakcija ima, sve je toliko individualno. No shvatiš da se ovdje radi o duhu. Unutrašnja snaga, sve što je potrebno da preživimo. 
Osobno imam mnogo više toga, nego što sam izgubila. Imam krov nad glavom, nisam gladna, jela sam svaki dan, imam zdravlje. Želim dobro drugima, imamo obitelj na okupu i prijatelje uz sebe, imamo dobro srce, dijelimo što možemo. 
</para><para>
Imamo još uvijek vjere u sebe i svoje mogućnosti, u bolje sutra za sve. Dišemo.
Vjerujem da ćemo iz ovoga svi izaći duhovno veći i jači. 
Vremena je sve manje, ustvari mi nemamo više ni trenutka viška. 
To sam stvarno osvijestila.</para>

Budni sati

<para>
Volim žene, snažne, nesalomljive i vrijedne. Osjećam ljubav prema vama, drage moje, koje pomažete drugim ženama, prema vama koje ne dopuštaju da se u njihovoj prisutnosti, ili odsutnosti, ponižavaju i vrijeđaju druge žene.</para><para>Prema vama koje se brinete, da se međusobno čujemo, podržavamo i osnažujemo jedna drugu. </para><para>Prema svima koje su se angažirale, da ostvare lijepu, zabavnu i uspješnu suradnju s drugim ženama, svima koje promiču, prate i slave postignuća, stabilnost i uspjeh žena. </para><para>8. mart je prvi put proslavljen, na današnji dan 1921.</para><para>Danas su žene, kao i tada, također u poziciji da se još bore za jednakost i dostojanstvo. </para><para>Znate li da i danas žene preuzimaju 3/4 kućanskih poslova i odgoja djece, a ne žive same s djecom? </para><para>Jedna od tri žene je fizički, seksualno, materijalno, emocionalno i na druge načine zlostavljana, a tri četvrtine svih žena bile su barem jednom izložene seksualnom maltretiranju. </para><para>Još uvijek se žene manje plaća za isti posao, nema ih mnogo ni u politici, ni u upravljanju poduzećima, još uvijek se rasprava vodi, što žena smije ili ne smije oblačiti, ili nositi, još uvijek se želi ograničenja staviti, na Ustavom zagarantirane slobode žena, da odlučuju neovisno o svom životu i tijelu. </para><para>Boriti se za druge, daje slobodu i snagu nama samima.</para><para>Sretan vam 8. mart, tj. ožujak, službeni dan žena. Za mene je svaki dan, dan žena. </para><para>Ponosna sam na žene. Žene za žene. ❤️</para>

Dan žena 2020.

<para>Toliko je toga što nas pritiska, da budemo dobro, da smo dobri, da sve što radimo uradimo kako treba, da budemo ispunjeni, sveznajući oko toga gdje se nalazimo u ovom trenutku, ili kuda smo krenuli. Posebno je to izraženo tokom ovih dana, blagdana, kod raznih okupljanja, obitelji ili s prijateljima, svi smo dobro i svi pitaju kako je i što se događa u našim životima.
Vrišti sa sviju stranica časopisa, iskače iz ekrana, lijevo, desno i po sredini.
Osjeća se čak i u duhovnim krugovima...
Ta težnja. Za tim da smo priznati, da smo na vrhu, da konačno budemo netko..
No draga moja, postoji još jedan aspekt, toliko je toga što mi ustvari ne moramo biti, niti učiniti, pa ni ono što se očekuje od nas, ili čak što sama želim, ne moram ni ispravno odgovarati na svoja očekivanja od sebe.
Ne moram ni cvjetati iznutra, biti ispunjena i potpuna u ovom dijelu života.
Ne moram znati gdje sam krenula, ne moram znati ni zašto se osjećam ovako kako se osjećam, niti se moram opravdavati za to. Ne moram znati ni kako stvari učiniti manje kaotičnima, ne moram ni osjećati ni da sam to u stanju.
Ne može se znati, kako će događaji oko nas utjecati na nas, niti kako ćemo odreagirati na stvari koje su pred nama.
Nema načina da znamo, što donosi sutra i kada će život opet biti lakši.
Toliko je toga s čime se uopće ne moramo zamarati, toliko je toga od čega nam je potrebno  sebi samima dati odmora.
Dati sebi prostora za disanje, prostora da budemo samo u onom u čemu smo upravo sada. Bez osude.
Da budemo ono što jesmo, bez da nas se prosuđuje, jer tada se događa čarolija.
Bolje da svoju energiju trošimo na to da sebi damo takve trenutke, nego da odgovaramo bezuspješno na očekivanja sviju drugih od nas. Ne morate se bojati dati sebi, sve što uistinu želite, kada nam se takvi trenuci  dogode. Uskraćivanjem sebi tuđih očekivanja, imamo priliku skrasiti se mirno u sebi, takvima kakvim se osjećamo, kada se te stvari događaju i otkrivaju.
Što to znači da si snažna žena, da moraš biti jaka, snaga i to kako je ispoljavamo je komplicirana stvar. Biti slabiji, ranjiv je također jedan od aspekata snage.. Samo što ne izgleda tako.. 
Ne želim uopće etiketu snage, ni moći, ni pameti. Ne želim biti ništa, što se od mene očekuje, to je meni kamen oko vrata.
Želim biti slobodna, ne mogu biti robinja onoga što drugi misle da trebam biti, čak i ako to dobro zvuči.
Nalazim da nije snaga, ni ovo što sam objavila. Boli me briga..
Nije mi bitno, snaga ili slabost, tu je tako tanak rub po kojem plešemo..
Dakle, ovo sam ja, osjećam se tako kako se osjećam, ne želim se nikada nikome ispričavati i opravdavati, zbog toga kako se osjećam.
Svi ostali, koji misle, da je važno što ostali svijet misli i koje mi je etikete prišio, mogu se prošetati. Jer nisu važne. One su kombinacija dreka i lisičina.
Ako ikada trebam mjeriti sebe po bilo čemu , mjerim se tada po mojoj upornosti, po mojem optimizmu, po mojoj ljubavi. Biram sebe prvo.
Ja sam ona, koja nikad ne odustajte, dižem se uvijek iznova, opet i opet, bez obzira na sve što je iza mene, svim prijelomima, svim preprekama i svim razočaranjima.
Ipak, ja sam odabrala ljubav i oprost. Jer  to zaslužujem i jer sam dovoljna. Jesam, stvarno. </para>

Udahni, diši

<para>
Zaboravi ovo proljeće. Čim prije. Da pričam o ljetu?
Ljetu,  koje je milovalo toplinom vrela kamena,  naša tijela na terasi.  Zapletena tako , da nas ni danas ne mogu razmrsiti. Zadnjih tjedana,  kiša kao da se zaklela na vječnost. Zelena i mokra, jutra u izmaglici, vlažna i zelena, naježena ispred tvojih očiju,  boje proljeća. 
Jel ovo istina, ili nastran test.  Alo, jesam li u nekom  poricanju?
Prošli tjedan se svaki dan iznova, ponovio u detalj. Jedna na drugu kišu. A dani postaju duži!
Čula sam opet, nepotvrđene glasine, da će proljeće doći, ali okasniti. Noć se vratila ledu,  a ja čekam da se vidimo badić i ja. Japanke i  ja. Da uzmemo mjere kasnom proljeću. 
Sjedimo u marini, slušamo
kako valovi njišu pramce brodova, odmah nam se prispava...
Žudim za njime, za onim proljećem iz mladosti... Sjećaš li se, kada nas je  proljetni pljusak uhvatio u slastičarnici, trčali smo bosi i nasmijani, topla kiša pada po nama i sami smo  na svijetu. Sjećaš li se i onog izleta na Krapinu, počela je kiša,  kada nas je blato gotovo odnijelo u rijeku. Gurala sam auto, a kotači su me prskali blatom. Rekao si, da te sada prvi put vidim, opet bih se zaljubio.
Sjećam se kako smo bježali od obale Odre, pred kišom, koja nas je nosila u rijeku, skupa sa šatorom.
Sjećam se i vožnje iz Umaga, na motoru po kiši, kada sam plakala od bola i hladnoće.  Kako si bio zabrinut za mene. Toliko da si skoro sam plakao.   
Zato i ne mislim o kiši koja sada pada, meni je svaka nova kiša, dijete onih naših starih kiša...
Nema veze, imam toliko ideja i planova za tebe i mene ovo ljeto. Želim biti u majici i japankama. Moja kosa će biti zapetljana i puna soli. Koža na tijelu će mi biti ispucana , žedna, vidim sebe, kao usporen film,  kako ti bježim i bacam pogled na more, skačem naglavce u tirkiznu vodu.. U sumrak plivamo u toplom moru sami i goli. 
Sve to čeka na nas, samo da nas ovo proljeće na razne načine ne vara....</para>

Nakon kiše

<para>Cvjeta u svibnju i lipnju , a kada ocvjeta, nastaju zelene bobice, koje se pretvaraju u tamnoljubičaste ili crne.  Beru se svježi u kasno proljeće, kad su u punom cvartu,  brzo se suše,  sazrijevaju krajem kolovoza i tokom rujna.</para><para>Crna bazga ima veći postotak  antioksidansa u odnosu na malinu, kupinu ili brusnicu. Zrele bobice su prepune vitamina C i E, beta karotena, a najbogatije su vitaminom B1. </para><para>Njen cvijet i bobice sadrže veliki broj ljekovitih tvari,  koje blagotvorno djeluju na ljudski organizam, te olakšavaju simptome mnogih bolesti. Najpoznatiji među pigmentima su antocijani, koji jačaju imunitet i oštećene stanice organizma. </para><para>Ljekovita svojstva</para><para>Crna bazga ima moć, da smanjuje stvaranje sluzi,  te je korisna i protiv peludne groznice, upale sinusa,  te upale srednjeg uha. Odlična je u borbi sa prehladom i gripom, liječi sinuse i upale, ublažava alergije, rješava probleme zatvora, smanjuje kolesterol i eliminira postotak masti iz organizma. Brojna istraživanja su pokazala, da je čak efikasna u borbi s rakom. </para><para>Cvjetovi bazge imaju antivirusni učinak protiv gripe A i B, te virusa herpesa simpleksa tipa 1, pokazalo je jedno bugarsko istraživanje iz 1990. godine</para><para>Također,  efikasna je kao protuupalna vodica za ispiranje usta, te sredstvo za grgljanje kod bolnog  i natečenoga zubnog mesa, te upale grla.</para><para>Povijest upotrebe bilja u Evropi </para><para>Cvjetovi bazge se prže na maslacu ili ulju uvaljani u tijesto za palačinke. Nijemci iz cvatova prave osvježavajuće pjenušavo piće, a postoje sokovi, likeri i vino od cvijeta bazge. </para><para>Od njih se u Slavoniji pravi pekmez, u Engleskoj pite i umak, dok Nijemci pripremaju kompot, voćni sok, vino, kašu i druga jela.</para><para>U zemljama bivšega Sovetskog Saveza su se pripremali ocat i liker, kao i začin od bazge, dok se u Švicarskoj  uzgaja i prerađuje u velikim količinama.</para><para>Čaj od cvjetova bazge</para><para>Punu žličicu cvjetova bazge prelije se s dva decilitra vrele vode
Ostavite poklopljeno deset minuta da odstoji.
Popijte topao napitak,odmah lezite u krevet i dobro se pokrijte.</para><para>Sa dvije  vruće šalice  čaja od bazge možete izliječiti  prehladu i gripu, na samom početku. Pijte nezaslađen vruć čaj tri puta dnevno po dvije šalice.</para><para>Vino od bazge</para><para>Sastojci:</para><para>20 velikih cvjetova bazge 
1.400 grama meda
 litar kvalitetne vinske kvasine
3 kriške limuna</para><para>Priprema:</para><para>Sve sastojke stavite u 15 litara vode i ostavite da stoje na suncu par dana.
Nakon četvrtog dana  ih provjetrite.
Tada procijediti, a tekućina  ne smije doći u dodir s metalom, puni se u sterilizirane boce.</para><para>Boce se slažu uspravno u tamnim i hladnim prostorijama, ponekad se nakratko otvore, da se smanji pritisak i boce ne puknu. Nakon otprilike 42 dana (6 tjedana) spremno je za konzumiranje.</para>

Vrijeme bazge

<para>Mi smo samo ono što vjerujemo da jesmo. </para><para>Ako misliš da si dobar, vrijedan pažnje i ljubavi, da si dobar čovjek i pošten radnik, varaš se, ego , svjesnost o sebi, stvorio je tu sliku i projekciju. No, ti si svejedno vezan za svoju masku, za ono što vjeruješ o sebi, ono što misliš da trebaš biti. 
Tada nastaju problemi, bolesti, jer tvoj ego ne shvaća "Kako se to meni dogodilo? Kako sam to baš ja zaslužila?" 
Ne pitaš se "Zašto ne Ja??" Jesam li nešto posebno i bolje nego bilo tko drugi na svijetu??  
Shvatiš da si počeo vjerovati u svoju Ublehu. Tvoj lijek, tvoj otrov, tvoj Bog, to nije ništa izvan tebe.  To je sve u tebi. 
Oduvijek je i bilo. Sam si za sebe. Sam!</para><para>Štošta se događa kada izgubiš posao, a vezan si za sliku sebe, kao dobrog i poštenog radnika? Nisi zaslužio otkaz...
Neminovno je, da se takva koncepcija i slika o sebi, ruši iz temelja. 
Sagradio si svoj vlastiti zatvor, sada nema puta, koji bi te vodio ka slobodi. </para><para>Ustvari, ima puta. Mi sve možemo iznutra. 
Tvoja ideja, tvoje vjerovanje tko si i što si, odvojili su te od spoznaja o sebi, o istini tko smo i što smo. 
Moraš vidjeti sebe, stvarnog sebe, moraš promijeniti odbaciti sve balade,  jer ako budeš bio u vrtlogu samosažaljenja, nikuda ne možeš stići. Moraš vidjeti veću korist od promjene, nego da se ne mijenjaš.  Tu je kvaka! 
Jer, jedina osoba na koji  imaš stvarno utjecaja, ti si sama. </para><para>I ja sam jednom trčala s vjetrom, bacala munje,  milione gromova, pa jurišala galopom na vjetrenjače. Kad grmi, kiša pada. Tako je to. Sklonište nađem od vjetra, pa  gledam u vjetrenjače, kako se okreću...okreću..
Ništa to moje, nikome nije bilo od velike  pomoći. Samo sam se polako trošila, iznutra pomalo erodirala, to što netko drugi sam sebi laže, nije moje za brigu. Jer; budimo realni, laganja drugima ima veoma  malo na ovome svijetu. Svodi se na iskrenost sebi. Oprostiti sebi i drugima, svima i sve,  sad i odmah. Toliko je jednostavno. 
Povrh svega toga, dođe tvoje vrijeme...ostari se. Pa završiš s pričom, sa svim pričama.  Ne dokazujem se više nikome, ne dajem ni savjete više, pa ni za dijetu, od koje sam puno smršavila, ne govorim kako se može prestati pušiti, izvučem se, elegantnim stavom, ne dajem sebe za primjer. Ništa. 
Uživam u svojemu unutarnjem redu i miru. Sa smiješkom na nijemim usnama.</para>

Nijeme usne

<para> Otiđosmo nekidan na Alan, u posjet prijateljima. 
Izlet motorom na planinske visine Velebita.  Mjesto se zove "Krivi Put". Samo jedno krivo skretanje i završimo ispred kuće na osami.</para><para> Toliko lijepo i ukusno uređeno, u skladu s tradicijom i okolinom.
 Od sveg cvijeća najviše volim hortenzije, a ispred ove kuće su najljepše i najveće hortenzije, koje sam ikada vidila. 
Stara dama koja je vlasnica kuće, majka je 4 djece, ljubazno mi je dala mladice za posaditi. Uz sadnice sam dobila i savjete za obrezivanje, a u kući imaju 3 psa i 5 mačaka, sve ih je spasila s ulice. 
Toliko ljubavi pokazuje za njih, jedna od spašenih mačkica ima samo 3 noge, dvije minijaturne preslatke loptice su bajkeri izbacili u napuštenoj kući, ne mogu vjerovati da je ljudski rod sposoban za takvo što, a naročito neki kolega bajker.
Presretni smo, da smo upoznali takvu ljudsku veličinu, kao stara dama i njena djeca, zahvalni smo joj na njezinom srcu i ljubavi za napuštene i odbačene životinje. Nekoliko puta smo se zahvaljivali na doniranju hrane društvima za zaštitu životinja i njezinom cjelokupnom angažmanu. 
 
Kada smo odlazili od njih, moje srce je bilo puno, a shvatila sam da nismo mi krivo skrenuli u Krivom Putu. 
</para>

Krivi put

Fina bijela pita s makom

Hamburger peciva

Avatar

<para>Znate li što je to pazarni dan? Pazarni dan je u Imotskome srijeda. Oduvijek se sve što se treba kupiti i prodati, kupuje se i prodaje na pijaci, tj tržnici. tada bi se u Imotski na pijacu sjatili svi, prodavači i kupci, obrtnici koji prodaju sačeve, roštilje, kuhače, bukare, travari, šverceri duvana.. svi su tu bili...mirisi, okusi i zvukovi pijace su me uvijek fascinirali i zauvijek sam se zaljubila u Imotski pazar.. Ne propuštam priliku da srijedom, kad sam u Imotskome, odem na pazar. Vratim se u svoje najranije dane..</para><para>U Zagrebu subota je bila pazarni dan. Kad sam bila dijete, to je bio praznik za mene. Moji roditelji su radili, preko tjedna mi nismo išli u trgovine ili druge nabavke, mislim da nije ni itko drugi. Trgovine nisu radile nedjeljom i subotom popodne.</para><para>Znalo se- subota je i rano se dižemo, odlazimo na tržnicu na Trešnjevci. Trešnjevačka tržnica je površinom najveća tržnica u Zagrebu, Dolac jest najrazvikaniji, ima i on svoje čari, jer se nalazi u samome centru grada, on i jest ustvari centar, pupak i trbuh grada, ali Trešnjevački plac, on je za mene  je posebna priča. Za njega me vežu uspomene iz djetinjstva..</para><para>Prvo bi se obavila kupovina u "Nami " na Trešnjevci. Bila je to robna kuća na dva kata ( i još je 🙂 sad je to drugačiji raspored trgovina, ali zgrada je ista), od prehrane do odjeće i cipela, pozamanterije i namještaja... Uglavnom bi se išlo u donji dio - dio s prehranom. Kupilo bi se sve po popisu, rasporedilo u vrećice i nosilo u auto. Voljela sam ići s mamom, jer je bila slaba na moje cendranje za slatkišima i čokoladnim mlijekom u trokutu, koje sam naprosto obožavala! Uvijek bi mi kupila nekoliko trokuta, ako ne i cijeli paket. Nitko nije bio od mene sretniji, u tim trenucima.</para><para>Poslije "Name" išlo se na tržnicu, sjećam se gospođe Slavice, debeljuškaste niske žene s maramom na glavi, u kožuhu, s vitiligom na veselom licu,  iz Pisarovine je bila, kupovali bismo od nje sir vrhnje i jaja... ponekad bi kupili gusku ili racu, friško zaklanu. Obožavala sam gledati klupe, pune svakojakog povrća i voća, udisala bih opojne mirise jagoda i malina, mirisni domaći limuni iz Zadra, naranče i mandarine iz doline Neretve. Kupili bismo prve očaravajuće  paprike, krastavce i rajčice iz Strumice, ja bih sa svake druge klupe jela neoprane mrkve, sirov grašak i mahune, ako ne valja svježe, neće valjati ni kuhano, govorila bi moja mama.. I danas ponekad to radim. </para><para>Život u roditeljskoj kući je završio, otišla sam s Trešnjevačkog placa, na tržnicu Špansko. Radila sam u dućanu na toj tržnici i povremeno sam prodavala jaja na klupi,  dok sam studirala, to mi je bio izvor prihoda, junački je bilo, radilo se, ali  i zarađivalo se, bogme. Kupovalo se sve i pripremalo se sve u  Španskom i na tržnici, otišla sam definitivno sa Trešnjevačkog placa.</para><para>
  <ulink url="https://www.coolinarika.com/recept/kolac-s-trznice/">Kolač s tržnice Špansko</ulink>
</para><para>
  <pio:image xmlns:pio="https://web.burza.hr/xmlns/podravkaio/embed" id="b3bf7f6e-63d0-11eb-a81b-0242ac12005d" variation="5a667e06-64be-11eb-aef3-0242ac130010"/>
</para><para>Poslije tržnice Špansko, došli su trgovački centri. Život je u Zagrebu jako brz i naporan. Tri trgovačka centra u kojima obično kupujem, nalaze se u krugu, jedan 50 m (shopping centar Prečko), drugi (superKonzum Špansko) 100 m i treći(CC One West) 500 m od mjesta gdje živimo. Roba u njima nije loša, ima svega i svačega, ovisno koliko ste spremni posegnuti u lisnicu. Nije da mi je išta falilo ili fali, no kupovala samo stihijski, eto tu je,  ima toga i toga, jeftino je, kupi se, samo zato jer je tu... linija manjeg otopra...</para><para>Većinom gledam da kupim svježe i povoljno, ali ne možeš uvijek imati sve. Tako da su za mene jako bitne, brzina i  blizina- bile vrlina, stopljene u jedno. Ubrzala sam se, no uvijek sam imala osjećaj da sam nešto putem izgubila.</para><para>Nedavno se moj suprug počeo baviti uzgojem povrća, sadi povrće u plasteniku i poslao me po flance.</para><para>Malo sam negodovala, ali bilo je rano jutro , krenem prema Španskome i u zadnji čas odlučim da ću na tržnicu Jarun, kad sam se dovezla do Jaruna, auto je neobjašnjivo sam od sebe,  samo produžio... mislila sam, ok, daj da odem na trešnjevački plac, najbolji je izbor, samo da kupim flance i prođem na brzaka između klupa...</para><para>Parking je bio pun puncat, no kad sam ušla na njega autom, upravo je neki čovjek ulazio u automobil, najbliži ulazu na parking.., pogledam ga i upitnim pogledom pitam ide li van, on kimne potvrdno,  ja upalim sva četiri žmigavca i uparkriram se. On otvori prozor i pruži mi parkirnu kartu,  koja je vrijedila još 40 minuta!!</para><para>Odem prema placu, nasmijana i sretna, divne li geste, u pola sedam ujutro, mislim, odem kod prodavača flanaca i kupim malo ovo, malo onog, volovsko srce, američki paradajz za salate, jabučare, cherrye, patlidžane, dinje, lubenice, krastavce, peršin i celer... Čovjek mi povrh toga pokloni još skoro istu količinu koju sam kupila, idem s vrećicom punom flanaca kroz plac...ne vjerujem svojoj sreći..</para><para>Krenem niz klupe, gledam gomile mladog krumpira, mrkve, goleme planine jagoda , trešanja, mirišu peršin i paprike, sa strana viče svaki prodavač i nudi, gledaju te u oči, .. padaju komplimenti, mirisi jaki u mome nosu i sunčani dan...odjednom sam mala Milica, (u tome nekom  kovitlacu zamirišu mi sjećanja na sve moje najdraže  tržnice..pazar u Imotskome, Strumička pijaca... draga mi Banjička pijaca..) trčkaram za mamom i tatom između klupa, opijaju me mirisne jagode, miris trešnjevačke tržnice i lipanjsko jutro.... nosim flance, a taj jedinstveni i neodoljivi miris tržnice me opije i nosi sve do parkinga.</para><para>Odlučila sam,  u tome trenu, evo me, došla sam nazad, to je to, to je nedostajalo, volim taj plac, blizu je, nije najbliži, ali nema ni 2 km do njega, nije najbliži, ali je najveći i najbolji, moj je najdraži, ima najbolji izbor, najniže cijene, nije najbliži, ali je jedini koji vrijedi, jedini kojim zakoračiš između klupa i vratiš se u svoje mlade dane, vratiš se u svoje djetinjstvo...djetinjstvo, koje je zavičaj svakog čovjeka..  što mi život leti dalje, sve više i radije se vraćam u te dane. Došla sam nazad i ne idem više nikuda, zatvorila sam krug. Vratila sam se definitivno na Trešnjevački plac!</para><para>Isparkiravam se, a jedna mlada žena ulazi autom na parking, ja  na njen  upitan pogled kimnem da idem van, otvorim prozor,  osmjehnem  se, pružim joj kroz prozor onu istu parkirnu kartu i rekoh ...."evo, vrijedi vam još pola sata".</para>

Faca s Placa

cool blog

<para><pio:image xmlns:pio="https://web.burza.hr/xmlns/podravkaio/embed" id="153c4d32-6401-11eb-ab52-0242ac120015" variation="5a667e06-64be-11eb-aef3-0242ac130010"/>Jednom mi je netko rekao.. koliko ti imaš cool prijatelja!!! Što je tebi? </para><para>Pa ništa, jednostavno, svi koji su mi poslali zahtjev, ja sam im pozitivno odgovorila.. i obrnuto! Da nisam to htjela, otišla bih odavde. Ovo je mjesto na kojem se opuštam, gdje dijelim svoje slike hrane, svojih putovanja, onoga što radim rukama, mojih blogova.. blogovi su ono kroz što se najviše otkrivam, kao i recepti koje objavim. </para><para>Dugo sam član, a imam manje od 400 recepata i manje od 20 blogova. Polako mi ide. Rekao bi čovjek premalo za toliki staž, no meni to nije tako. Ja sve to promislim sto puta, ispravljam greške, stavljam stanke, zareze, pauze..  držim tekstove dugo u skrivenima.. misleći što mi znači u ovome trenutku objava ovoga ili onoga..</para><para>Mi sebe ustvari ne možemo realno sagledati, mislim na pravo i istinsko samosagledavanje. Moja najljepša frendica ne misli za sebe da je osobito lijepa. Jedna druga, koja je doktorirala elektrotehniku u 26. godini, sebe ne drži osobito pametnom i uspješnom, a treća, koja je smršavila 20 kg i izgleda zamamno i bogovski, o sebi još misli da je prekrupna i neprivlačna!</para><para>Pitam se zbog čega je tomu tako, zašto mi sami sebe ne vidimo onako kako nas drugi vide, već se vidimo onako kako se ustvari osjećamo iznutra. Možda nam unutrašnje oko, koje nas vidi onako ako se osjećamo zaklanja pogled da se vidimo onakvima, kako nas vide drugi i kakvi jesmo zapravo. Jesmo li isuviše zapetljani u osjećaje da bi vidjeli istinu?</para><para>Meni su moji cool prijatelji u svojim zahtjevima za prijateljstvo, u svojim komentarima i privatnim porukama svašta pisali, iz čega sam ja zaključila da i ja samu sebe ne vidim onako, kao što me vide drugi. Time su mi dali neprocjenjivi dar!</para><para>Voljela bih biti ona osoba, o kojoj mi pišete da jesam. Voljela bih da o sebi mislim, ono što moji cool frendovi o meni misle.. mnogi su mi pisali da vole moju kuhinju, jer su namirnice koje koristim dostupne, lokalne,  u sezoni, da su moji recepti miks tradicije, s daškom modernog, s prstohvatom egzotike,  pa čak i ponekad nečega drskog..</para><para>Veseli me što moji cool frendovi misle da su moje slike mojih uradaka realno prikazivanje onoga što radim, pečem ili kuham, da sve što pravim nije savršeno, upravo suprotno, drago vam je što nije savršeno, već je realno. Volim što mislite da moje slike prikazuju hranu u trenutku, dok se ona nalazi pred vama. Dapače, to me jako veseli, jer  kad god gledam kroz leću fotoaparata, ja ne gledam gdje će biti koji listić, koji cvjetić, milje, vilica ili žlica.. ja gledam da prikazano na fotki bude prikazano tako,  kao da upravo onaj tko gleda sliku sjedi i ima to jelo pred sobom. Volim što su moji cool prijatelji to primjetili. Jako to volim, to je izvrstan osjećaj!</para><para>Također, ja sam o svojim cool-prijateljima puno toga naučila. Nema vas od kuda vas nema, od Australije do Švedske, od Kanade do Južne Amerike.. iz svih zemalja Evrope i regije,  a svi donosite dašak tih vaših trenutnih boravišta meni, u moj dom, obogaćujući moju kuhinju novim iskustvima i začin ste u mojoj svakodnevici. Uzimam besramno od vas, što mi se god svidi i imam osjećaj da mi je to dar, ustvari  jest to dar!!</para><para>Među mojim prijateljima ima mnogo njih koji su odlični kuhari i kuharice, i za sebe to i misle, a ima i mnogo onih koji su tek na početku, kao što sam i ja bila prije mnogo godina.. najveće pohvale su mi ustvari, kad mi netko napiše da mu je uspjelo obično varivo od mahuna ili kupusa,  možda i lonac punjenih  paprika od prve! Kad mi jedna cool prijateljica kaže- nikada te nisam vidila, ni upoznala, a ipak, pola kuhanja sam od tebe naučila. Mislim si onda, može li više od toga?</para><para> Može, naravno da može! Najviše me veseli znati da se osjećate kao doma na mojoj stranici na Coolinarici, da imate osjećaj da se skupa ponekad smijemo i da skupa ponekad plačemo, kad se smijemo do suza, sebi i drugima..</para><para>Tako ja volim misliti o ovome našem kutku cyber svemira.. svi smo sjeli sad za neki stol skupa, za neki desktop, za neki tanjur i dijelimo prijateljstvo, dijelimo iskustva i dajemo i uzimamo odjednom!</para><para><ulink url="http://www.youtube.com/watch?v=UQawEFvQq0Q">Kad pogledam unazad... postoje stvari koje nikada neće proći</ulink>. ...koje ostaju zauvijek ...Moji Cool prijatelji...</para><para>Ovo što radimo tu jest ustvari okupljanje prijatelja i zato ja volim ovo mjesto.</para><para> <pio:image xmlns:pio="https://web.burza.hr/xmlns/podravkaio/embed" id="153c4d32-6401-11eb-ab52-0242ac120015" variation="f2b1f6a6-64bc-11eb-b6c2-0242ac130010"/></para>

Cool Blog

<para>Ja sam žena od hrane, hrane, kuhanja i kuhinje.  Volim kuhati, volim hranu i volim moju kuhinju. Te tri me stvari uvelike definiraju i čine najsretnijom na svijetu. </para><para>Kuhanje je drugi svijet, moj tajni svijet, svijet bijega u maštu. Kuham za svoju obitelj i za svoje prijatelje, volim ih gledati kako u sebe unose stvari, koje sam s mnogo pažnje i mnogo ljubavi pripremila.</para><para>Hranu volim toliko, da pomislim da nisam normalna, volim razgovarati o hrani, volim je jesti, dodirivati je, mirisati je, okusiti je, uživam pripremati i kombinirati jela i namirnice, istražujem o hrani, uzgajam povrće i začinsko bilje, razmjenjujem sjemenje i  recepte. Sanjam ponekad hranu..</para><para>Često zarijem ruke u brašno, mijesim tijesto, sjeckam začinsko bilje, ukrašavam torte i kolače, gledam kako se pred mojim očima obično tijesto pretvara u zamamne mirisne kiflice i sve to što radim donosi u moj dan nevjerojatnu sreću i smirenje. Vjerojatno sam najbolja u kuhinji dok beskonačno kuham, pripremam, sjeckam i mijesim... Ali nije to uvijek za mene dobro, divno i krasno..</para><para>Kako puno svojih recepata sama spremim, sama ih pravim od osnova, koje sam usvojila do sada, ja sam svjesna da sam ja i prva osoba koja te sve stvari isprobava i kuša. Sama sam sebi najžešći kritičar. Naravno, ne želim da moja jela budu komplicirana i preglumljenja i da budu obična i nezahtjevna. Nikada ne kuham kuhanja radi, kuham užitka radi..</para><para>Proizvodi mojih kuhinjskih eskapada su više no vidljivi na mojim bokovima, mojem trbuščiću i mojim leđima,  zakačili su se na najgora i najmanje poželjna mjesta na mojemu tijelu. </para><para>Shvaćam da veliki dio krivice nije samo u jelu i kuhanju, isprobavanju i uživanju u hrani, veliki dio leži i u menopauzi, hipotireozi, bolesnoj skoliotičnoj kralježnici, nedostatku smislenog kretanja, promjeni hormonskog balansa i slično,  a svoje tijelo ne prepoznajem, sve od struka pa do koljena kao da nije više u stanju boriti se s debljinom...</para><para>Ne briga me što će tko misliti, meni nikako ne treba toliko kalorija koliko ih unosim.. smanjila sam ih drastično, povećala sam unos vode i počela opet ići u duge šetnje.</para><para>Nema više deserta svaki dan, samo nedjeljom i to ne za mene.. jučer sam ispekla tortu i tri pite, sve sam ih popakirala u folije i podijelila članovima moje obitelji, koji su bili na ručku. Osjećam potrebu da pečem i kuham, to se nije promijenilo, bez obzira na moje odluke o restrikciji.</para><para>Sve ovo me čini jako jako žalosnom. Nemam u kući ama baš ništa da poslužim slatko i svi koji su navikli doći kod mene, pojesti komad fine pite ili kolača odlaze razočarani. Najviše od svih sam tužna ja sama. Žao mi je da zbog mene ispaštaju moji najdraži.</para><para>Već nekoliko tjedana sam na smanjenom unosu hrane, pod liječničkom paskom i u teretani opet.. veseli me da sam našla sistem koji radi za mene i koji mi donosi unutarnji mir i prije svega zdravlje. Opet sam na pola puta do idealne težine, no više od svega veseli me da se opet mogu kretati slobodno i osjećati se lagana ko perce.</para><para>Žalosna sam  s druge strane, jer sada svoju kuharsku kreaciju i razigranost moram staviti po strani, staviti neke stvari na čekanje, dok se opet ne osjetim pokretna i zdrava kao i prije. </para><para>Recepte slabo objavljujem i mislim si da je to privremeno..</para><para>Ovo je privremeno.. znam to, kao što je privremeno prazan pladanj na slici.</para>

Privremena Stanka

<para>Imala sam 11 godina, sestra 10, stariji brat 14, a mama je bila trudna s <pio:linebreak xmlns:pio="https://web.burza.hr/xmlns/podravkaio/embed"/>mlađim bratom. Gazadarica nas je izbacila iz malene kućice na velikoj livadi u Cirkovcima,  u travnju  mjesecu.  Jednostavno je došla i rekla hladno :" Selite se, prodala sam kuću" ..</para><para>Umro joj je muž, požurila se i prije ostavinske rasprave, da njegova djeca iz prvog braka ništa ne dobiju, prodala je veliku  livadu i malenu kućicu, u kojoj smo mi tada živjeli. Tada se to  moglo.<pio:linebreak xmlns:pio="https://web.burza.hr/xmlns/podravkaio/embed"/>Moji su bili prisiljeni iseliti i tražiti stan za nas 5-oro. Nitko nas nije htio. Bilo je komentara u stilu: "Je gospica draga, da imate 3 pesa, svezali bi ih lepo u dvorište, ali troje dece...gospica, pa deca uništavaju namještaj, parkete i štokove..."(namještaj!!?? - sve se doslovce  raspadalo po tim rupama koje smo obilazili... )</para><para>Naišli smo napokon, na donekle prikladnu kućicu u Podsusedu, bolje rečeno, samo tu su nas htjeli primiti.</para><para>Kućica je bila sićušna, ružičnjak i veliki vrt su je okruživali, sastojala se od nikad završene i u niskom roh-bauu kupaonice, dvije sobe, kuhinje i hodnika, koji je služio umjesto predsoblja i  umjesto blagavaonice.</para><para>U jednoj sobi će par dana biti gazda i gazdarica, a onda će u Slavoniju k svojima. Nemaju djece sa sobom, kćer se udala, a sin nesretno poginuo na autobusnoj stanici.. Nisu mi se sviđali, ona je bila stalno loše volje, a vidjelo se da on pije...</para><para>Polako se uselismo- sestra i ja s roditeljima u jednu sobu, brat u tu hodnik-blagavaonicu, a gazda i gazdarica u drugoj sobi.</para><para>Bilo je te zime /zima '78 / tako hladno, da smo spavali kompletno obučeni- samo sam traperice skidala. <pio:linebreak xmlns:pio="https://web.burza.hr/xmlns/podravkaio/embed"/>Led se stvarao na vodi, koju smo zalijevali u wc školjku, kad bismo obavili nuždu, jer nije bilo kotlića. Kad bi moja mama išla razgrnuti veš vani, ja bih je uvijek pratila, bilo mi je je žao, trudna je razgrtala teške korpe na ruke opranog veša, skupa smo ga oprale, ispirale u hladnoj vodi, zima mi je ledila prste i lijepila ih za taj veš. <pio:linebreak xmlns:pio="https://web.burza.hr/xmlns/podravkaio/embed"/>Ja bih rastresla ručnik ili plahtu, a onda bih pričvrstila kvačice, a taj komad robe bi <pio:linebreak xmlns:pio="https://web.burza.hr/xmlns/podravkaio/embed"/>bio odjednom potpuno tvrd -kao kost... ne znam više, ne sjećam se, zašto smo uopće razgrtali veš na tu <pio:linebreak xmlns:pio="https://web.burza.hr/xmlns/podravkaio/embed"/>zimu! ?? Nije se sušio.. ledio se samo..</para><para>-----</para><para>Jedne noći čula se strašna lomljava, vika, vriska i plač, brat je plačući i tresući se od straha , <pio:linebreak xmlns:pio="https://web.burza.hr/xmlns/podravkaio/embed"/>došao k nama u sobu, a gazda je gazdaricom u blagavaonici doslovno meo pod. Tata ga je trgnuo od nje, za kragnu ga držeći, dignuo ga objema rukama prilično od poda i skoro ga udavio... dok je gazda lamatao nogama po zraku, moj tata mu je tiho i strašno šaptao:  .. " nikada više da nisi dignuo ruku na nju!! Dok sam ja tu sa ženom i djecom, pazit ćeš se jako!! " <pio:linebreak xmlns:pio="https://web.burza.hr/xmlns/podravkaio/embed"/>Taj div, taj debeli, okrugli i zadrigli gazda se raspao i rasplakao pred tatom.." ti.-.ti.. ti i ne znaš tko sam ja.. ja sam jad i bijeda, smeće ljudsko- bio sam "janjičar", došnik policije... prokazivao sam ljude..." raspao se i ridao kao da ga netko kida.. gadio mi se i žalila sam ga tada u isti tren.</para><para>Mama se požalila susjedi, koja joj je rekla : " ..znate, mi se svi čudimo da ste tu došli, taj je čovjek svoju vlastitu kćer zlostavljao i ona je rano pobjegla od kuće. Čudim se, susjeda draga, fini ste ljudi, vi imate dvije kćerkice... Više puta su uzimali podstanare pod izlikom da će otići, ali nikada nisu otišli, uvijek su ostali i podstanari bi ih hranili, ..." - baš kao i mi što ih sada hranimo! Ja sam čak jednom upitala mamu, jesu li oni naši podstanari?</para><para>Nikada više nisam smjela iz škole ući u <pio:linebreak xmlns:pio="https://web.burza.hr/xmlns/podravkaio/embed"/>kuću, ni brat, ni sestra, morali smo čekati na ogradi, ili kod susjede, dok mama ili tata ne dođu s posla.</para><para>Iz te kuće smo otišli vrlo brzo u svoj vlastiti stan, susjeda nas je koji put posjetila, ali nikada više nisam ništa čula o gazdi i gazdraici,  puno puta sam prošla uz ulicu u kojoj je ta kuća, puno puta preko tjedna, na povratku s posla prođem uz tu ulicu, pa i danas sam prošla, misli su proletjele tuda,  sjećanja su bljesnula nakratko,  ali nisam poželila nikada svratiti i pogledati kako sada izgleda...</para><para>Imam slike mojeg 12. rođendana... ja sjedim u žutoj haljinici pod plavim nebom, okružena gomilama ruža iz vrta te kuće... tako lijepa slika za uspomenu. <pio:image xmlns:pio="https://web.burza.hr/xmlns/podravkaio/embed" id="d188bcbc-6403-11eb-a553-0242ac120051" variation="5a667e06-64be-11eb-aef3-0242ac130010"/></para>

Podstanari

Moj 12. rođendan

<para>Nije mi slučajno palo na pamet potpuno renovirati kuhinju i pretvoriti  blagavaonicu u sobu za omladince.. to je bio samo jedan kraj nekog procesa, koji je dugo trajao. Ne mogu reći, da nisam znala, da će jedan moj mali potez u trideset godina starom stanu, biti samo rušenje prve domine. Priznajem, više me nije bilo nimalo briga, što moj muž o tome misli ili osjeća,  niti što ima za reći. Mene je odjednom samo nešto podbolo i krenula sam..</para><para>Uvijek smo skupa donosili odluke. Ništa čudno, kad se radi o velikim stvarima i odlukama, mi smo skupa donosili i male odluke, činilo nam se da smo tako nekako bliži, povezaniji, da smo čvršći, i povrh toga,  uspjeli smo si umisliti -da je to istina. Nije bila, to je bio jedan veliki kompromis i to nije bilo jednostrano. Možda  nije to tako loše, ne mislim ni da je bilo dobro, zbrčkano je, komplicirano je, ima tu svega pomalo i ne znam da li sam jasno izrekla išta, ali ja razumijem..  Bilo je to otprilike i najblaže rečeno, nošarlantno s moje, a komotno s njegove strane.</para><para>Kad god bih rekla da je potrebno djeci dati sobu, odvojiti krevete, ormare i radne stolove, moja bi bolja polovica uvijek nekako to izbjegla, te kad skupimo novaca ići ćemo u veći stan, gradi i on kuće sa stanovima, a nama nikako nije odgovaralo nešto u njima i tako redom, prođe puno vremena.. no, nije samo on kriv. Ipak sam ja na sva ta izvrdavanja pristajala. Išli smo oboje linijom manjeg otpora.</para><para>Tako se tu naslagalo, malo pomalo nezadovoljstva i neizrečenog zamjeranja, tinjajuće ljutnje, prikrivenog bijesa, namjernih opstruiranja  raznih manjih ili većih pothvata onog drugog, gledanja kako se koprca i onda uživanja u pomaganju i zajedničkom rješavanju problema.., svašta možda ružnog i svašta možda neprimjerenog. Kao neka besmislena borba, vječita, bez pobjeđenih i pobjednika, borba radi borbe, koja postoji samo radi sebe same, samu sebe hrani i održava na životu... Tu borbu, prikrivenu, tajnu i mračnu, bez vike i galame, bez oružja, bez teške i lake konjice ili pješadije i artiljerije. Šah.. Pat.. Pat, opet  Pat.. vode sami kralj i kraljica, svoji, na svojini, na svome terenu, jadni i ranjivi, a čvrsti i pobjednici, i protivnici, i pobijeđeni, a neodvojivi! </para><para>Jednoga dana, koji je bio isti kao i svi dani do tada, ja sam se probudila, znala sam da više nisam ona  ista osoba koja je sinoć legla, znala sam da ne želim čekati, da taj *mojneki*  budući život počne. Potpuno me obuzela misao što učiniti, kao groznica, morala sam graditi, a  znala sam da danas rušim.</para><para>Odjednom sam shvatila, sve se izbistrilo, kao da gledam nečijim drugim očima na sebe i nas, shvatih da sam u više no punoljetnom braku, četvrt stoljeća zajedničkog života, a sve se oko mene od namještaja raspadalo, dezintegriralo, nepopravljivo, naročito kuhinja, da mi dvoje djece pred pubertetom, različitog spola, spavaju u istoj sobi, u istom krevetu... NIsam više htjela niti jedan jedini tren tako živjeti. Nije mi ni sada jasno, kako se i zašto taj klik u glavi desio, no desio se,  neodgodivo, jer uvijek sam vodila računa o drugima, naročito o mome suprugu, odjednom mi nije bio važan njegov stav, nije mi bilo bitno hoće li ili neće, što će, a što neće, niti koliko muke i nereda, prepirki, natezanja s majstorima i nervoze će morati podnijeti moja obitelj, pa i ja na samom kraju.</para><para>O ovim mojim postupcima možete misliti što vas je  volja, i iskreno, nije me više briga.</para><para>Pošla sam na početku moje odiseje s obnovom, sa mužem u trgovinu  namještajem, kad sam vidila kakve se stvari njemu dopadaju, mislila sam da se samnom šali... Poznajem ga, kad sam se počela histerično smijati na njegov izbor, njemu više nije bilo smiješno... nije se šalio. Odlučila sam istog trena da namještaj kupujem sama, bez ičije pomoći i sugestije, ali sa zajedničkim novcem. Pošteno sam mu i to rekla, paa ne mogu reći da je skočio od veselja, ali mu je laknulo, sa čisto praktične strane- nije morao prolaziti beskonačneneodlučne torture gledanja kataloga, isprobavanja.. uzorke, tkanine, boje.. sve ga je to zaobišlo. I bolje da jest.. 😁</para><para> S budžetom sam bila prilično ograničena, mogla sam raspolagati točno određenim iznosima, jer se nisam htjela kreditno zaduživati, no odlučila sam da ću kupovati isključivo kvalitetne stvari, samo na popustima, s rabatom, za gotovinu, izložbene primjerke, sve što mogu, što brže mogu, samo da maksimalno uštedim, a odlučila sam, pritom ću pokušati ne komplicirati i kupiti prvo što mi se svidi. Mislim da sam prilično uspjela i u tome.</para><para>Počelo je s dva ugradna ormara...</para><para>Trebala sam u dvije rupe u zidovima naručiti dva ormara, jedan višenamjenski garderobni, za jakne i putne torbe, te registratore s dokumentima, u hodničku između spavaće sobe i kupaone, a drugi u blagavonici, budućoj omladinskoj sobi, koji će služiti za garderobu i knjige omladincima.</para><para>Majstor koji mi je  i prijatelj iz djetinjstva, je izračunao koliko bi došao materijal i njegove ruke. Rekao je xxxx kn i ja sam ga pogledala k'o da je lud.😵 Materijal je došao oko xxxx kn, a on naplaćuje + polovinu od te cifre  svoje ruke!! Na kraju nisam platila toliko, našli smo se na prihvatljivoj cifri za oboje 🤗.  Taj dogovor se protegao na sav namještaj u stanu, kuhinju spavaću i dnevnu sobu,  nisam ništa kupila gotovo, osim stola, stolica, kreveta i kutne garniture za sjedenje,  ponosim se time. </para><para>Krenulo je priličito grbavo, kupila sam jedan ultra lijep sudoper, jer mi se svidio. Kad je došlo vrijeme da se on ugradi, meni nije pasao.. nikako nije stao na ploču. Ni uzduž, ni poprijeko. Otišla sam u trgovinu koja mi je prodala isti, nisu mi htjeli vratiti sudoper vrijedan 1000 kn, jer nije imao kutiju u kojoj je kupljen. Stajala sam od 14 do 17 h na pultu trgovine , na sami Veliki petak i nazivala niz od 8 šefova, menadžera i referenta (od kojih su neki i na jedrenju bili) i rekla im da će im firma propasti, jer se igraju ping ponga samnom i stvarčicom koja vrijedi 1000 kn. Rekla sam i da si ne mogu priuštiti izgubiti novac za sudoper, dozvoliti si toliko troška, koprcam se kao riba na suhom... Pitala sam šta rade, kad su mnogo skuplje i  vrednije stvari u pitanju, pozivala se na zakon o zaštiti potrošača, članak 30.,  koji kaže da se sve može vratiti, uz račun, unutar mjesec dana od kupovine.. Našla sam čak i originalnu kutiju u kotejneru za papir, gdje sam je bacila... Vozikala sam se taj kišni dan, 4 puta do trgovine i nazad, ispod duge se vozeći čak dvaput!</para><para>Nisi likovao, šutio si.  Na kraju sam dočekala, da mi se odobri zamjena sudopera. Vidjeli su da me se neće riješiti, pa su popustili! Znala sam tada da mi ništa nitko ne može, da ću u svemu uspjeti, i uspjela sam. </para><para>Gledali smo se preko stola, govoreći samo očima, razgovarali mislima, mislim si... jesi mudar, šutiš, šutiš..,  a rekao bi svašta, čik reci da sam pogriješila, da sam se prenaglila, da sam isuviše potrošila, da nije bilo o glavu.. a šutiš, znam da sam u pravu i ti to znaš. Vidim ti u očima, nije ti pravo baš sve, a gutaš junački,  bez glasa.. znaš da mi je ovo trebalo, u ovome trenu. Mogao si reći nešto, prigovoriti, očekivah to čak, ali ti šutiš, jer vidiš koliko meni  to znači. Time si mi sve rekao i na tome ti hvala.. Umijeće ljubavi je možda  skriveno na kraju umijeća poštovanja, uvažavanja i tolerancije...</para><para>Gotovo je, sve sam sredila, kupila sam kuhinjske aparate iz izloga, s rabatom 25%. Veselila sam se kao malo dijete. Nisi skakao od veselja, ali bilo ti je drago. Veselio si se samnom i zbog mene.  Bacila sam sve što nisam koristila, sve što mi nije bilo drago, sve što je okrhnuto, napuklo i sve ružno... Poštovao si to. </para><para>Više i ne govorimo o tome. On ne pita puno, a ja puno  šutim. I svatko drži svoj kraj nevidljiva užeta, potežemo se, rastežemo ga, ponekad, samo da vidimo drži li onaj drugi svoj kraj,  ali ne napinjemo, nitko ne napreduje i nitko ne popušta, osjećamo zadovoljstvo, što onaj drugi još drži svoj kraj.. . Pitam se, treba li sve ovo, je li mi trebalo, znadem da jest, opet imam osjećaj da sam na početku, da idu bolji dani.. znam da bez ovoga ni ti, ni ja ne možemo.. i nismo ni mogli. </para><para>U jednom trenu sam shvatila da tako treba ostati.  I da, ne trebaš mi reći da me voliš.. šuti.. šuti. šutit ćemo.</para>

Duge i Varke

<para>U jedno davno doba, a možda i ne baš tako davno, živio je jedan dječak, koji je rano postao kralj, ovo je bajka o njemu.</para><para> Taj je dječak imao plavu kosu i velike pametne smeđe oči, izvana je izgledao kao i svi drugi dječaci njegovih godina. No ipak, prevario bi se svatko, tko bi mislio da je on bio sasvim običan dječak.  On je imao darove i tajne, o tome ćemo još pisati,  najprije da ispričamo kako je taj dječak provodio svoje dane.</para><para>Dječak je išao u školu, ali odmah se mora reći, iako je bio odličan učenik, i brzo učio, nije volio školu,  njemu je tamo bilo neopisivo dosadno. Malo je reći i da su ga razredne kolege mrzile, nisu ga podnosili! Teško mu je to padalo, jer nekoliko puta je došao blatnjav u školu, nazvali su ga prljavkom, smrdljivkom (taj put je dječak zaboravio oprati zube) i nikako nisu mogli smisliti način na koji je razmišljao. Njemu je sve bilo drago i dobro, sve mu je bilo lagano i lako rješivo, od lektire do matematike, puštao je da sve prođe uz njega i mimo njega, oko njega su se tukli, vrijeđali jedni druge, govorili svakojake grubosti i radili nepravde jedni drugima.</para><para>Borio se koliko je mogao, ali odustajao bi brzo, ustvari, on nije želio sukobe i svađe. Često je i stradao, jer je branio slabije od sebe, zauzimao bi se za ispravljanje nepravde i slično. To su bili trenuci u kojima bi najviše patio, jer svi bi se tada najžešće okomili na njega. Nadalje, sve što bi čuo u školi, bez napora bi zapamtio, zadaće je pisao pod odmorima, žurio se iz škole kući, odrađivao bi brzinski sve roditeljske zadatke i kontrole, pa brzo odlazio vani, u svoju Šumu. Najviše je volio boraviti u Šumi, u blizini njegove kuće. Često su ga drugi dječaci viđali u toj Šumi, tada bi mu se još žešće rugali, nazvali su ga pogrdno Kralj Ničega. Njima je  njegova Šuma bila Ništa!</para><para>Nisu vidjeli u njoj ništa, osim trave i drveća, grmlje i otpalo lišće.</para><para>Šuma je ustvari bila jedan široki i dug pojas zelenih čistina, žbunja i drveća, nalazila se uz cestu, koja je dijelila grad na pola. Pola tog grada sa stambenim zgradama, nalazilo se s desne strane,  a  kuće uz rijeku i potok, bile su lijevo od šume. Postojala su mnoga tajna mjesta, na kojima su živjele tajne... različite male životinje, vile i patuljci, a u ta mjesta je samo kralj zalazio, samo ih je on mogao vidjeti.</para><para> U proljeće bi žuti cvjetovi gloga i forzicija najavili preporod prirode, počele bi nicati visibabe, dižući svoje glave, pa bi procvjetali grmovi lješnjaka, koje je taj dječak kralj volio, pazio i čuvao za zimu, za vjeverice i ostale šumske životinjice.</para><para>
  <pio:image xmlns:pio="https://web.burza.hr/xmlns/podravkaio/embed" id="4ba62702-6402-11eb-98c0-0242ac120045" variation="5a667e06-64be-11eb-aef3-0242ac130010"/>
</para><para>Imao je kralj svoju veliku tajnu.. .. naime, on je imao DAR. U čemu se, dakle, taj dar sastojao?? On je imao dar gledanja u duše! Naravno, pomislili biste odmah kako je to super, kad možeš vidjeti s kime imaš posla, onda znaš kako se postaviti i što očekivati. Dječak nije imao u sebi nimalo zla, njega ništa, ni taj dar, ni sva iskustva koja je imao, nisu uspjela učiniti pametnijim i iskusnijim. On je u svemu gledao ljepotu i dobrotu, loše stvari je zanemarivao.</para><para>No, za njega nije sve bilo tako jednostavno, kralj je vidio dušu vode, znao je čitati otpalo lišće, čuo je pjesmu vjetra i razumio šapat drveća. Vidio je sve duše... on je vjerovao da sve oko njega ima dušu u sebi! To je u isti čas bila njegova snaga i njegova slabost... to je bilo točno tako. </para><para>Kralj je hodao okolo sa srcem na dlanu, svi su ga mogli vidjeti, sjajilo je kao kristal, ljudi oko njega su bili strašno ljubomorni, tko će ga znati zašto, svi su gledali da mu otmu to lijepo i čisto pulsirajuće srce, da ga bace u blato i zgaze. Kad bolje razmislite, pomislite da su to htjeli ne iz zločestoće, već iz smrtnog straha, jer zamislite svijet, u kojemu bi svi okolo nosili svoje čisto srce na dlanu i nikada nemali straha, nikakvih tajni, boli i stradanja ne bi bilo. Svi bi mogli točno vidjeti što ti je u srcu.</para><para>Kako taj dječak kralj nije mogao biti nešto drugo, često bi bio neshvaćen, nešto direktno svojom  krivicom, a nešto iz čiste zabave za druge ljude. Naime, on nije mogao, ni znao, ni htio lagati.. ni skrivati išta. On je imao čudesna rješenja za sve probleme, a sva su bila jako jednostavna i logična.</para><para>Ljudima oko njega je to smetalo, nisu podnosili toliko ljubavi, lakoće i sjaja na jednom mjestu, to im je bilo zamorno i naporno, čak su mislili da se pretvara, da time na čudan način skreće pažnju na sebe, jer jednostavno nisu shvaćali, ustvari, nisu htjeli shvatiti. Takvo poimanje je ljudima bilo najlakše, jer nisu više morali o tome misliti. Vrijeđali su često kralja, kad bi ga vidjeli da hoda šumom, da je lud, da je prljav od blata i zemlje, da su mu cipele poderane,( penjao se na stablo da spasi pticu, što je ispala iz gnijezda), da mu je odjeća odrpana (poderao je hlače, provlačeći se grmljem, u potrazi za ranjenim životinjicama) i slične stvari.</para><para>Često su mu se takve nezgode događale, a svaki put kad bi ga netko povrijedio, taj je dječak bježao u svoju magičnu Šumu. Ona je razumjela, ona je pričala s njime jezikom, koji su oboje razumjeli i govorili najbolje i jedini na svijetu. Duh kralja i duh šume je bio jedan te isti duh. Kad god bi se loše osjećao, pobjegao bi svojoj Šumi, osjećao je energiju gole zemlje na kojoj je sjedio, osjetio bi se čudesno povezan s drvećem, grmljem i travom, gljivama, pa čak i trulim lišćem pod nogama. Više puta bi sjeo na zemlju i jednostavno samo bio, postojao i disao tamo tako, dok god nebi osjetio da sve oko njega diše u istom ritmu kao i on, da i šuma pulsira, kao što njegovo srce udara ritam u njegovim grudima,  bio je sa Šumom jedno. On je tako osjećao Šumu.</para><para>Prošlo ljeto je bila velika vrućina i suša, Šuma je bila jedino mjesto gdje je bilo svježe, kralj je stoga, ali i iz gore navedenih razloga, provodio tamo ogroman dio vremena, mislit će svatko, tko dječaka ne poznaje, da nije baš sav svoj, ali on se brinuo za drveće, zalijevao je njihova debla vodom, koju je donosio iz potoka,  u kanisterima od vode. Bio je jednom tako u blizini svog omiljenog drveta, kad je čuo njegov tihi plač. Stablo je plakalo, kad se približio, učinilo mu se da je drvo tiho ječalo, pogledao je na njegovu hrapavu koru  i vidio urezane oči u kori, iz krajeva tih očiju su curile suze. Netko je grubo izrezbario koru stabla. Ostao je zapanjen,  zalio ga je vodom i suze su odmah prestale, eto takav je bio taj dječak kralj.</para><para>
  <pio:image xmlns:pio="https://web.burza.hr/xmlns/podravkaio/embed" id="4c336b4e-6402-11eb-8d6b-0242ac12001c" variation="5a667e06-64be-11eb-aef3-0242ac130010"/>
</para><para>Kralj je mogao i još nešto,  naime, vidio je riječi urezane u kamenje, znao je šta znače, ali nije razumio pismo, niti je znao tko je to i zašto napisao. Riječi su bile dobre, pozitivne i opuštale su ga, davale su mu posebno dobru energiju i smirivale ga. Bio je uvjeren da bi i drugi ljudi bili sretni da mogu svaki dan vidjeti te riječi i da dobiju tu pozitivnu snagu iz kamenja. Nosio je kamenčiće ponekad kući, ostavio bi ih pokraj svojeg kreveta i uživao u njima, čitao i gledao tajne riječi i onda bi ih samo odnio nazad u Šumu i ostavio tamo gdje ih je i uzeo. Ili bi zakopao te kamenčiće. Mislio je i osjećao da to mora raditi, ustvari, on je sve što je radio, radio, jer je osjećao da to treba tako.</para><para>Taman kad pomislite da ste dosta čudnih stvari čuli i pročitali, o njemu, zamislite ovo.. kralj je vidio boje duša onih koje je susretao, boje životinja i biljaka,  svega, čak i kamenja! Kad bi mu prišao netko i lagao ga, vidio bi kralj iznad njegove glave sivomaslinasti oblak, ružne boje i sav mutan. Kad bi vidio svoju majku, ona je sjajila oko tijela toplom narančastom svjetlošću, a glava joj je bila ljubičasta, tako ju je nacrtao još u vrtiću, još dok nije mogao ni govoriti, imao je dvije-tri godine.</para><para>Sve u svemu, kralj je vodio neki obični život neobičnog dječaka,  ali u njegovom je životu bilo toliko čuda, čuđenja i čudnoga, da se gotovo stalno skrivao u Šumi i oko nje. Prilagodio joj se sasvim, volio je šumske boje, oblačio je samo zeleno, smeđe i narančasto, ponekad je obukao majicu boje potoka, ali najbolje se osjećao u zelenom. Tako se stapao sa Šumom, ne samo iznutra već i izavna. Dopustio joj je da ga obuzme i da ga preuzme u svoje krilo, a ona mu je vraćala mir i snagu.</para><para> Nitko ne zna kako je taj kralj uvijek točno znao kuda treba ići i što raditi, ali on je to jednostavno znao, uvijek bi se našao točno tamo gdje treba biti, znao bi točno kome i kako pomoći.. i to je bio jedan od njegovih darova. Voljele su ga životinjice koje je zimi hranio, ptice su ga obožavale i pjevale mu, jer ih je hranio i branio od mačaka. Drveće ga je grlilo, jer ga je čuvao i zalijevao.</para><para>Šetao je šumom jednoga dana i čuo je kako paprat priča sa srijemušem, razgovarali su o svome životu, o vodi u potoku, o kiši, o suncu, o tome kako će srijemuš cvjetati, a paprat se otkoturati pužoliko do sunca, ugodno je bilo to slušati. To je bilo jako lijepo, ipak, naučio je taj dječak kralj, da to smije samo slušati i da nikome o tome ne treba govoriti, jer ljudi oko njega to ne bi razumjeli, opet bi govorili da je lud, da bunca gluposti.. bolilo ga je to. On je morao zato skrivati sve takve stvari o sebi, a to je jako samotno, kada si  na tako nešto prisiljen.</para><para><pio:image xmlns:pio="https://web.burza.hr/xmlns/podravkaio/embed" id="4bb5108c-6402-11eb-a948-0242ac120045" variation="5a667e06-64be-11eb-aef3-0242ac130010"/><pio:image xmlns:pio="https://web.burza.hr/xmlns/podravkaio/embed" id="4c05cffe-6402-11eb-a4d2-0242ac120017" variation="5a667e06-64be-11eb-aef3-0242ac130010"/>Sjedio je kralj često pokraj potoka, duša vode mu je bila bliska, potok je žuborio čudesne priče o krajevima gdje prolazi, o ljudima, o ribama i vodenim biljkama, sve tajne šumskog svijeta je taj brbljavi potok otkrivao kralju i samo njemu. I o tome je kralj šutio.</para><para>
  <pio:image xmlns:pio="https://web.burza.hr/xmlns/podravkaio/embed" id="4c391436-6402-11eb-a31f-0242ac12005e" variation="5a667e06-64be-11eb-aef3-0242ac130010"/>
</para><para>Tako je bilo u Šumi, ali kralj se ipak morao vratiti u stvarni svijet, morao je biti i on dio svijeta, koji je njemu bio jako brz, nerazumljiv, proračunat i hladan. Više puta taj svijet ga je povrijedio okrutno, pa iako se osjećao više dijelom Šume, taj je dječak ipak velikim dijelom pripadao tom grubom svijetu, koji ga je okruživao. Morao je ići u školu, morao je ispunjavati razne obaveze, da bi bio dijelom svijeta oko sebe, pa koliko god mu teško padalo njegovo nesnalaženje i grubost njegovih kolega u školi, on je morao doći nazad u stvarni svijet i njega pokušati osvojiti, pronaći svoje mjesto u njemu.</para><para>Naravno, odlučio se opet za svoje jedinstveno rješenje, puštao je da sve teče oko njega i pokraj njega, trenirao je blagost, opraštanje i otpuštanje.</para><para>Biti blag za njega nije bilo isto kao i biti slab, iako će mnogi to upravo i pomisliti. Dječak je bio blag, jer nije želio biti spreman na stalnu borbu i uporno dokazivanje da je samo on i stalno on u pravu. Nije cijenio borbenost današnjeg svijeta. On je bio uvjeren da se sve oko njega događa baš onako kao što treba biti, djelovao je u skladu s time, živio je otvorena srca za sva svoja iskustva, tako da je blagost bila upravo njegova snaga, više no njegova slabost.</para><para> Prolazio je taj dječak dosta teških stvari, posve je hotimice zaboravljao na sve loše stvari, događaje i iskustva, jer nije želio stalno nositi ta teška iskustva, gubitke i razočarenja sa sobom uokolo. On je shvatio da se to sve nalazi u prošlosti, da je to nepromjenjivo, da je to bilo, da je iza njega i da kao takvo, to sve više ne postoji. Jedino što je od svega ostalo, ostala su ta njegova  iskustva zapisana u njemu, otisnuta kao pečat u njegovom biću, njega to iskustvo jest oblikovalo, ali on je izabrao da ga to ne opterećuje.</para><para>Zato on i jest ustvari i bio Kralj Ničega.. Zato je njegov korak bio lak, zato je njegov um bio otvoren, kao i srce, zato je on čudesno  živio ljepotu postojanja, jedinstva sa svijetom i prirodom. On je bio kralj ničega, ispraznio je potpuno svoje srce i svoj um, ništa više nije bilo u njima, baš zato da u njih može ući čista ljepota života i postojanja u trenutku. Nije se zato uopće ljutio, kad su ga zvali pogrdno Kraljem Ničega, naprotiv, njemu je to imponiralo.</para><para>
  <pio:image xmlns:pio="https://web.burza.hr/xmlns/podravkaio/embed" id="4c3c303a-6402-11eb-8b18-0242ac120034" variation="5a667e06-64be-11eb-aef3-0242ac130010"/>
</para><para>To je bila najveća njegova tajna.</para>

Kralj Ničega

L kao Lea

namaz od jaja i pancete

<para>Svaki čovjek i žena Dalmatinske Zagore, ima svoj odnos prema janjetini, kao mesu, kao filozofiji i kao misaonoj kategoriji, ustvari stanju duha.</para><para>Kad biste pitali moje stričeve i sve rođake, koji im je najbolji i najdraži ručak, zasigurno, rekli bi "pečeno", ili bi rekli  "lešada". Pod pojmom "pečeno", misli se samo jedno- JANJETINA. Pod pojmom "lešada" misli se opet -JANJETINA. Kad biste mene osobno pitali- to bi bila janjetina na ražnju.</para><para>Janjetina je posebna vrta mesa, nije masna, ili je masna, ima oštar okus i miris, ili miriše na ljekovite trave, ima puno ljudi, koji je ne jedu upravo iz tih razloga, ali ima i puno ljudi, koji je upravo iz tih razloga jedu. Janjetina je takva, kod nje nema sredine, ili je obožavaš, ili ne podnosiš.</para><para>Način pripreme janjetine na ražnju, jest upravo rudimentaran, kao i davno prije,  u starinska doba, samo sol, koja očuva njen izvoran miris i okus, time je učini magično neodoljivom. U tome načinu pripreme, nismo se odmakli od predaka, peka i ražanj su nam i dalje na prvom mjestu omiljenih načina pripreme. Razmišljam li o tome, smatram da bismo trebali iskoristiti potencijale takve tradicije i u gastroturističke svrhe, trebali bi stvarno od toga učiniti "marku" ili brand kako se sada moderno kaže. Sjećam se<ulink url="https://www.coolinarika.com/clanak/mit-o-janjetini/"> Damirinog članka o janjetini </ulink>i znam da je u pravu, kad kaže da limene kućice i nisu najbolji promotori našeg turizma, ni naše gastronomije, ponekad i odbijaju čovjeka. Zanimljivo, sada u ova recesijska vremena, ponovo se ljudi odlučuju na staru cestu prema moru, ponovo se vrti po kućicama.. no nije isto kao i prije, malo se krenulo naprijed, bolje su  posluge i ponude, iako se puno ugostitelji trude, ima još loših primjera, ali srećom, jako malo.</para><para>Proljeće je vrijeme kad se budi priroda, a janjetina se od sredine veljače, za pašku i kornatsku janjetinu, a drugdje u Hrvatskoj od ožujka nadalje, smatra najboljom i u sezoni za ražanj. Događa se istovremeno tada, u to vrijeme, u našoj zemlji nešto kao seoba Hrvata, na vikend odmore, čim sunce sine na kontinentu, krenu svi u svoje kuće u Primorju, na Kvarneru, u Istri, Lici ili Dalmaciji, ali također ožive i restorani, koji peku janjetinu na ražnju, ta svojevrsna svetišta vrćene janjetine, duž stare ceste prema Rijeci, te duž obale i ličke magistrale. Toga na autoputu nema, ne zavaravajte se, samo benzinske crpke, sa precijenjenim suhim sendvičima i gorivom.</para><para>Što god bilo, oko pola miliona ovaca , koliko ih sad ima u Hrvatskoj, ni izbliza ne može svojim godišnjim prirastom opravdati toliku potražnju, te stoga trebamo uvoz, a uvozi se sve i svašta, tomu smo svi svjedoci.  Neki se ugostitelji snalaze tako da napišu "otočka janjetina" na jelovnike, a kad pitaš s kojeg otoka je janjetina, kažu - s Novog Zelanda! Rijetki imaju sreću otići i kod uzgajivača kupiti janje za ražanj, a najmanje oni koji posjećuju restorane i supermarkete. Ja sam među tim rijetkima, imam sreće što moji roditelji žive na selu, a prvi susjed uzgaja ovce 😃 .</para><para>Za janjetinu na ražnju, nije potreban povod, niti valjani razlog, za nju ti ne treba filozofija, a ako ti treba, u žešćim si problemima 😃 .</para><para>Dakle zaboravite stolove, stolnjake i bonton. Zaboravite tanjure, čaše, salvete, couverte, serviranje i pribor za jelo. Zaboravite dijetu, kolesterole i sve druge "ole", zaboravite priloge, salate i deserte. Zaboravite vodu, sok i colu.</para><para>Dočepajte se dobrog vina, bez obzira na boju, vrstu, sortu, kupažu, proizvođače ili godinu berbe... Zaboravite na sve jučer i na sve sutra. Čas koji sada imate, je sve što imate i bacite se na posao:</para><para>
  <pio:image xmlns:pio="https://web.burza.hr/xmlns/podravkaio/embed" id="ab4ac3a8-63cf-11eb-8789-0242ac120031" variation="5a667e06-64be-11eb-aef3-0242ac130010"/>
  <pio:image xmlns:pio="https://web.burza.hr/xmlns/podravkaio/embed" id="ab4aaa58-63cf-11eb-84a6-0242ac120031" variation="5a667e06-64be-11eb-aef3-0242ac130010"/>
</para><para>
  <pio:image xmlns:pio="https://web.burza.hr/xmlns/podravkaio/embed" id="a18d98c2-6424-11eb-a717-0242ac120068" variation="5a667e06-64be-11eb-aef3-0242ac130010"/>
  <pio:image xmlns:pio="https://web.burza.hr/xmlns/podravkaio/embed" id="ab4ac768-63cf-11eb-a32c-0242ac120031" variation="5a667e06-64be-11eb-aef3-0242ac130010"/>
</para><para>Došli ste konačno u svoj magični  "Đenđentajn"... barem ja sam došla u svoj..</para><para>Tu ništa ne možemo, mi janjetinu imamo na meniju,<ulink url="http://www.jutarnji.hr/janjetina-se-na-raznju-vrti-vec-8000-godina/197372/"> više od 8000 godina</ulink>, ili je imaše oni, koji su bili ovdje prije nas, barem arheolozi to tvrde, s prilično velikim pouzdanjem.</para><para>Autoput je ljeti i u proljeće rezerviran za strance, koji žele što prije doći na more i odmor, mi uvijek idemo "starom cestom" ili prema Rijeci, ili prema Imotskome, ili kroz Bosnu i Hercegovinu.</para><para>Ponekad i stranci, koji se žele upoznati sa stvarnim životom i ljudima, koji ovdje žive, pođu bauljati  tim okolnim putevima. Sretnemo ih često. Često nas nasmiju do suza. Penju se u japankama na Biokovo 🤬, odu na Velebit, k'o da se penju na 6. kat nebodera 🙄, luftićem krenu prema Krku ili Braču, jer učinio im se blizu...🤢 sva sreća da postoji GSS 😃 i da mobilne mreže imaju svugdje signala.</para><para>Sjedimo jednom tako, negdje na ručku, uz staru cestu negdje, pokraj nas se zaustavi kamper s mladim Amerikancima u njemu. Putuju bez cilja po Hrvatskoj i okolnim zemljama, provode se. Pokušavaju doći u takozvani  "Đenđentajn". Možete li nam pokazati put za "Đendentajn"? Koji vrag misle pod tim Đenđentajn, pojma nemam... Pokušavaju nam objasniti, da su na više mjesta vidjeli putokaze za Đenđentajn, da je to mjesto svugdje u Hrvatskoj udaljeno 140km ili 130 km , njima to nije daleko, oni bi išli tamo, naime, sviđa im se grb (amblem) Đenđentajna.??!!  Koji je to grb, kako izgleda??</para><para>Well, don't get me wrong, i think, but again, i'm not so sure,  it's something like some animal on the stick, or large skewer!</para><para>Nakon još malo mozganja (kn ili km nije isto!), shvatili smo što je taj Đenđentajn... 😃 .Pokazali smo im put do najbližeg Đenđentajna i nadam se da im se svidilo!</para>

Put za Đenđentajn

<para>
  <pio:image xmlns:pio="https://web.burza.hr/xmlns/podravkaio/embed" id="4d97883e-6403-11eb-86c0-0242ac120015" variation="5a667e06-64be-11eb-aef3-0242ac130010"/>
</para><para>Iman 4 godine, moja seka ima 3. Neman nego nju, volin je najviše na cilon svitu. Zove se Marija, a kako je najmanja- svi je zovu Maja (mala). Maja je najlišpe dite na svitu, ima zlatnu kosu, kafene oči i okruglo lice.</para><para>O'šli smo izapodne na kavu, u moje tetke Ane, u Proložac. Poslala je svoja dva sina, mene i Maju, u selo, da raznesemo mliko odkrava. Moja sestra je manja odnas, sporije iđe, mi namjerno ubrzavamo korak, to malo biće u pilećežutom đemperu nas nervira, stalno cendra, zastaje i moli da je pričekamo. Kao na neki znak, sve troje nas i baš maloj u inat, produžimo korak i zamaknemo joj naokuci zakuću naćošku.</para><para>Dođemo natrag tetki, moja mater upita samo šapton: Milice, di je Maja??</para><para>Mene učas nešto prisiče, kao struja tilom prostruja mi slabost, stra, nemoć i osićaj krivice. Ja san kriva, što male nema, žurila san, sestru san ostavila izdajnički, ko malo pile, na milost i nemilost vitru i zimi... počela san se trest, drćen, muka mi je, povraća mi se i vrti mi se uglavi.</para><para>Ne snalazi se u nepoznaton selu, krene na raskrižju krivin puten, misli kako ćenas stić, mi smo brzo išli ispridnje, izgubila nas je, plače, vitar fijuče, nečuje dozivanja, a ona inezna, trči  upolje..(moja mater nikad nije oprostila ženi koja je VIDILA dite da iđe upolja, prema Suvaji i pustila dite od tri godine da prođe, sunoćavalo se, bila je zima, niko ni od odrasli nije iša u polja)…</para><para>Tetka nagrne jaketu na pleća, mater se zagrne đemperon i krenu skupa u sumračnu studenu seosku zimu. Dozivaju je.. aj Majeeee, aj, Majeeee moja...</para><para>Nečujeji, trči plačuć odnji uvitar i sve dalje upolja, prema suvon koritu Suvaje. Usamljeno drvo, pod kojin ljudi traže lada, liti kad rade upolju, stade naput materi itetki. Tetka se popela nadrvo, spretno ka viverica,  i ugleda je, ustvari, ugleda žuti đemper u daljini...  Mala je, trči i plače, a njen plač  vitar nosi nadrugu stranu. Tetka poleti što je noge nose, mater iznemoglo za njome i dozvaše jedva malu. Čin ju je mater uzela naruke, zazaspala je odma.</para><para>Kod kuće san, ležin i ništa nevidin,  mračno je, čujen babu kako moli Očenaš za Očenašon, sidi mi uzglavu. Neznan, nesićanse kako sam se našla kodkuće, povraćan i muči me  proliv.<pio:linebreak xmlns:pio="https://web.burza.hr/xmlns/podravkaio/embed"/>Vidin, kao kroz maglu, lica doktura Tandare, sa ladnin stetoskopon, kako odmauje tužno glavon, fraPetra Sikavice, s poslidnjon pomasti, krunicon i molitvan, ožalošćene rodbine  krozkuću.. isto ko da me već nema, traje to nekih pe-šest dana.<pio:image xmlns:pio="https://web.burza.hr/xmlns/podravkaio/embed" id="9ee402a4-6425-11eb-b38c-0242ac120017" variation="5a667e06-64be-11eb-aef3-0242ac130010"/></para><para>Doktur je materi reka, čula san krozasan, da ako ne pojiden ili nepopijen nešto, da ću brzo umrit. Sve, svaku sitnicu što pojiden ili popijen, odma povratin i ništa se ne zadržava umeni, dulje od par minuta….</para><para>Baba i did se ne odvajaju odmene. <ulink url="https://www.coolinarika.com/slika/moja-baka-mila-drzi-mene/">Babe Mila </ulink>pere suđa u <ulink url="http://i131.photobucket.com/albums/p314/milica_03/skolica%202010/SV101920.jpg">kamenici</ulink>, desno odmene, a točno pored otomana di ležin, sidi moj did Ivan, dan inoć. Čuvaj me dide moj, didice moj...anđele moj.</para><para>Ositin iznenada da bi crnoga vina; Dide, ja bi crnog vina. Nikada  nisam probala vino, a sad mi se pije, neznan ja zašto, ali znaden da goni me nešto, da moran pit.</para><para>Baba idid se pogledaju .."Mile, čuješ li, mala oće vina!"...“Ajme meni, Gpospe moja, šta to dite govori?? Crno vino??.."  Čujen  babu kako tare suze i šaplje: "De, Ivane, de donesi..,  donesi.. morebit joj je to zadnje…” . Did se diže sa stolice,  onako zgrbljen s bukaron na leđin, vuče noge, iđe u konobu.</para><para>Kad je konačno donio vino, stresen se, miris mi se zgadi. Baba ga ulije u moju najdražu ćikaru... Pokušavan pit, ali ne iđe. Daj mi kruva, udrobi mi u to kruva. Did udrobi kruv ispod sača, koji je baba uitru ispekla. Kola mi krv krozažile, čujen je kako šumi i kolkoće, burićka se umeni.., to se zadržalo umeni, spavan, sanjan da nalazin Maju, grlimo se i ljubimo, di si seke moja... ridan, plačen iz duše..plačen...</para><para>
  <pio:image xmlns:pio="https://web.burza.hr/xmlns/podravkaio/embed" id="9ec14a98-6425-11eb-b479-0242ac120055" variation="5a667e06-64be-11eb-aef3-0242ac130010"/>
</para><para>Posli san mogla normalno ist i pit, brzo san se oporavila.</para><para>Moji did ibaba drže to čudon, napose moja baba, koja je vrlo pobožna žena, njojzi je to znak da san spašena, da me sam Bog spasio i to sveton likarijon, onon, koja se svake nedilje prikazuje na oltaru ucrkvi, za spas svega svita. Zanju, nije moglo, nego tako. Čudo živo.</para><para>Doktur je  materi ićaći reka, da nije prvi put, da vidi, da dica tako sami sebi pomognu.</para>

Kruv i Vino

Tortice s Kokosom ili Šubarice

<para>Božić je blagdan, kada se ostaje u obiteljskom krugu i dili blagdansko obilje, kako u bogatih, tako i siromašni...<pio:linebreak xmlns:pio="https://web.burza.hr/xmlns/podravkaio/embed"/><pio:linebreak xmlns:pio="https://web.burza.hr/xmlns/podravkaio/embed"/>U Imockon se Božić slavio drukčije po građanskin kućam, ja o tome malo znadem, ali znadem kako se slavilo u prvom selu do "Varuša" (kako i danas zovu Imotski), dakle u Vinjanin.<pio:linebreak xmlns:pio="https://web.burza.hr/xmlns/podravkaio/embed"/><pio:linebreak xmlns:pio="https://web.burza.hr/xmlns/podravkaio/embed"/>Na Badnji dan domaćin je unosio u kuću badnjak, poškropio ga blagosovljenon vodon i sa svin ukućanin molio običajne molitve, potpalio bi badnjak i stavio ga na ognjište, tj.komin, središte kuće, najsvetiji dio, koji nas veže sa starinon i precin. Taj se blagdan ne more zamislit bez bakalara, koji se blaguje sa crnin vinon. Dovraci kuća bili su urešeni bršljenon i blagosovljenon maslinon, , oko badnjaka na slami su se igrala i valjala dica. Blagovalo se za niskin drvenin stolon zvanin "sinija", uz žmirkavu slabu svitlost petruljača.<pio:linebreak xmlns:pio="https://web.burza.hr/xmlns/podravkaio/embed"/><pio:linebreak xmlns:pio="https://web.burza.hr/xmlns/podravkaio/embed"/>Svi ukućani skupa odlaze na Ponoćku, nema posebnog odivanja, u Badnjoj noći se ne vide zakrpe na odići, uz titravu svitlost svića, sve je lipo, na licin je radost iščekivanja, te noći srist ćete i one koji nisu revni u odlasku u crkvu, a nakon mise i blagoslova, čestita se :<pio:linebreak xmlns:pio="https://web.burza.hr/xmlns/podravkaio/embed"/><pio:linebreak xmlns:pio="https://web.burza.hr/xmlns/podravkaio/embed"/>"Dobro ti došlo Porođenje Gospodnje"-- odgovara se:  "I s tobom ( Bog"da) zajedno".<pio:linebreak xmlns:pio="https://web.burza.hr/xmlns/podravkaio/embed"/><pio:linebreak xmlns:pio="https://web.burza.hr/xmlns/podravkaio/embed"/>Po snigu i po svakakvon vrimenu vinjanski monci i cure išli su u crkvu, pivajući iz punog grla, vraćali se srca punog radosti i mira, valja na počinak, Božićno jutro donosi nove radosti.</para><para>Božićno jutro je bilo posebno lipo... <ulink url="http://www.vinjanskabesida.hr/sl_ajduk.jpg">Muškarci bi iz skrinja vadili kubure</ulink>, žene su oblačile nošnje neki mlađi dana, moja baba bi nagrnula ječermu na pleća, svezala novi šudar, dok bi se seoska dica naticala u lišpin opančićin. Cilo bi selo tiju dana ozvanjalo pucnjavon, a kubure su danas zaminile petarde. U župan po selin nije se držala ponoćka, već misa zornica u četiri ure jutri. Za božićni se dana pivala isključivo „U se vrime godišta“, a tek dolaskon 'armonijuma i župni zborova, pojavile su se druge božićne pisme. Ja se dobro sićan sviju pisama...</para><para>Prvi dan Božića u Imockoj se krajini ne bi išlo na čestitanje prijateljin i daljoj rodbini. To bi se radilo drugi, treći i četvrti dan Božića, na sv. Stipana, Ivana i Mladence, kada bi se prid crkvan igralo i kolo, koje se uvik promećalo u narodno veselje.<ulink url="http://www.youtube.com/watch?v=Ts2PAwwW-XQ"> Vinjansko kolo </ulink>se i dan danas pleše u Vinjanin kod crkava <ulink url="http://www.vinjanskabesida.hr/sl_svetiroko.jpg">Sv. Roka</ulink>, Sv. Ante, <ulink url="http://commons.wikimedia.org/wiki/File:Crkva_sv._Nikole_Taveli%C4%87a_,Vinjani_Donji02246.JPG">Sv. Nikole Tavelića </ulink>i <ulink url="http://www.destinacije.com/slika_nav.asp?lang=hr&amp;pg=1&amp;folder=Slike-Hrvatska-CrkveiKatedrale&amp;cp=34&amp;s=Next">Sv. Kate.<pio:linebreak xmlns:pio="https://web.burza.hr/xmlns/podravkaio/embed"/></ulink><pio:linebreak xmlns:pio="https://web.burza.hr/xmlns/podravkaio/embed"/><pio:linebreak xmlns:pio="https://web.burza.hr/xmlns/podravkaio/embed"/>Uz priču o proslavi Božića u momu kraju, prije "komercijalizacije",<pio:linebreak xmlns:pio="https://web.burza.hr/xmlns/podravkaio/embed"/><pio:linebreak xmlns:pio="https://web.burza.hr/xmlns/podravkaio/embed"/><pio:linebreak xmlns:pio="https://web.burza.hr/xmlns/podravkaio/embed"/>Sritan, berićetan i blagosovljen Božić, svima Vaman i Vašin obiteljin.</para><para>Na dobro Van Došlo Porođenje Gospodnje!</para>

Na Dobro Van Došlo Porođenje Gospodnje!

<para>U predblagdansko vrijeme svjedočimo tisućama posječenih jela, smreka i borova, koje posluže nekih 15 - 20 dana i poslije se bace. Nije li šteta potratiti još jedan život, ni za što, pa makar to bio i život jedne biljke? Zašto bi drvo koje kupujemo, trebalo biti i ono klasično, zašto ne biste otišli u rasadnik već sada, kupili minijaturno drvce, ono koje vam se najviše svidi, a sasvim će se uklopiti poslije blagdana, u mali prostor vašeg vrta ili balkona, zašto ne biste imali dva manja drvca ili tri, zašto ne i četiri?</para><para>Ove ću godine kititi drvce koje sam kupila prošle godine, ostalo je živo, u sjeni trešnje u vrtu, samo sam ga presadila i lijepo se proljetos omladilo. Imala sam sreće, ali već će slijedeće godine, moje drvce biti preveliko za kantu i morati ću ga negdje posaditi.</para><para>Mislila sam, bit će dovoljno kupiti drvce u posudi, da je to dobra odluka. Misila sam, posadit ću ga u vrtu, kod mame.. ili u šumi... negdje, samo da ga ne ubijem! Krivo sam mislila!</para><para>Nisam ja time pokrila niti političku korektnost, niti grižnju savjesti,  niti moju ekološku osviješćenost, ništa ja ne mogu učiniti, podsadivši još jedno drvo negdje, bez plana i strukture, a ponajprije bez ikakva smislena promišljanja. Smreka, jela, bor ili cedar ne ide baš u svačiji vrt, okućnicu ili podneblje. Koliko bi taj vrt ili okućnica trebali biti veliki, za svake druge godine kupljeno drvce? Posadim li ih u voćnjak, izravno se tuku za hranjiva s voćkama, koje tamo rastu i nikako tamo ne pripadaju. Mislim da ni u šumu ne pripadaju, jer otkuda ja znam što je dobro za pojedini ekosustav, ja nisam šumarske struke, da bih imala reference i kompetenciju za takve stvari. Moje poimanje prirodne ravnoteže, prirode i ekologije, izravno se kosi s takvim stavovima i postupcima.</para><para><pio:image xmlns:pio="https://web.burza.hr/xmlns/podravkaio/embed" id="26ff8228-63cf-11eb-b4ea-0242ac120030" variation="5a667e06-64be-11eb-aef3-0242ac130010"/>Godinama uzgajam, sadim, presađujem i razmjenjujem biljke, sjeme i sadni materijal. Godinama s ljubavlju uzgajam jednu božikovinu, koju sam posadila prije puno vremena, svakih blagdana gledam, kako je još malo okljaštre, svaki put kad prođu pokraj nje, ili kad i kako se tko sjeti. Upravo iz tog razloga, što znam što znači saditi, zalijevati, uzgajati i njegovati biljku, ne mogu se prisiliti da kupim božićno drvce, koje je već posječeno, koje je posječeno s mjesta gdje je raslo desetak godina, da bi samo dva-tri tjedna krasilo naše domove i završilo u kompostu.</para><para>Postoje rasadnici kod nas, koji nude more četinjača, koje sporo rastu, koje su patuljaste rastom, dugovječne su i ne zauzimaju toliko puno prostora. Možete ih staviti u svaki vrt ili okućnicu, verandu, pa čak i na balkon ili terasu.</para><para>Planiram slijedeći put kupiti minijatruno drvce, ima ih u rasadnicima toliko lijepih, oblikovanih, neoblikovanih, raščupanih i poludivljih, bogatstvo je ponude. Kupila bih, da ga okitim ove godine, slijedeće godine neka kupe moja djeca, one tamo moj muž i tako u krug. Tako moje drvce moći ostati duže vremena kod mene, ili ću ga proslijediti dragim ljudima na poklon. Nije li lijepa pomisao, da ću time njima proslijediti i moju ljubav, kojom sam ga godinu dana njegovala, zalijevala i tetošila, tako da ta ljubav kruži uokolo?</para><para>Kitit ću to drvce, tako da odražava mene, moj svijet iznutra, moje želje nade i osjećaje. Kićenje bora to meni i predstavlja- naše nade i očekivanja.<pio:image xmlns:pio="https://web.burza.hr/xmlns/podravkaio/embed" id="fce9a8aa-6424-11eb-8a54-0242ac12004c" variation="5a667e06-64be-11eb-aef3-0242ac130010"/></para><para>Kad uđem u rasadnik, da kupim moje drvce, sjetit ću se tko sam, odakle sam i kuda idem. Sjetit ću se svega onoga, što mene čini onim što ja jesam, ovom osobom koja ja jesam, sjetit ću se da sam ja ponajprije odgojitelj, ne samo po svome pozivu, nego po srcu i duši. Ja odgajam i uzgajam, to je moja priroda, ne mogu ja protiv toga. Kad uđem tamo po drvo, znam, sjetit ću se svega što mi treba i što mi ne treba u životu, sjetit ću se svih stvari, događaja, ljudi, pa i biljaka, koji su na moj put stavljeni- da me nečemu pouče. Kad uđem tamo, moje će drvce samo mene odabrati, znam to, kad ga ugledam, znat ću!</para><para>Nadasve, kad odem kupiti to drvce, sjetit ću se da je život najveći i najtajanstveniji dar na planeti i u svemiru, da je u njemu sabrana i ogleda se sama esencija ljubavi. Život jednog drvca je također ŽIVOT, nemam ja pravo taj život oduzeti. Nitko nema.</para><para>Želim i vama, da vas vaše drvce pronađe, da vam slijedeća godina bude uvijek zelena, puna sreće, obilja ljubavi  i života.</para>

Živo Drvo

<para><pio:image xmlns:pio="https://web.burza.hr/xmlns/podravkaio/embed" id="cc2b6974-6424-11eb-96aa-0242ac12003a" variation="5a667e06-64be-11eb-aef3-0242ac130010"/>Na što mirišu vaši blagdani? Moji blagdani mirišu na puno toga, na mirise <ulink url="https://www.coolinarika.com/recept/punc-od-narance-i-vina/">kuhanog vina</ulink>, na cimet, <ulink url="https://www.coolinarika.com/preview/recept/springerle/">anis</ulink>, vaniliju, <ulink url="https://www.coolinarika.com/preview/recept/arancini-ili-limuncini/">limune, naranče</ulink>, <ulink url="https://www.coolinarika.com/preview/recept/speculaas-keksici/">klinčiće i kardamom</ulink>. Na mirise blagdanskog stola, božićne pečenke, <ulink url="https://www.coolinarika.com/recept/sajamski-medenjaci/">kolača od meda</ulink>, <ulink url="https://www.coolinarika.com/preview/recept/le-madeline-chocolate-truffles/">kolača od čokolade </ulink>i <ulink url="https://www.coolinarika.com/recept/magdini-paprenjaci/">paprenjake</ulink>. Mirišu i na borove grančice, mirišu na tamjan s Polnoćke. Miriše ponekad i snijeg u zraku, osjeti ga se, večer prije no što padne. Moji blagdani su, kao i moj život, usko povezani s mirisima.</para><para>Mirisi koji su nam ugodni, dokazano je da popravljaju raspoloženje, naročito u ova siva zimska jutra. Naučila sam se jednu stvar, kad sam loše volje, obavezno stavim par kapi parfema na sebe, čim sama sebi fino mirišem, bolje se osjećam. 😁</para><para>Također, volim i mirise u mome domu. Oni mu daju toplu atmosferu, ugodni su mi i dragi, opuštajuće djeluju na mene, moje ukućane i goste. Kako se godišnja doba izmjenjuju, tako se i mirisi moje kuće izmjenjuju. Koristim ponekad mirisne svijeće s mirisom vanilije i naranče, no sve više me smetaju, ako dugo gore, a nisu od voska. Biram zato uvijek prave voštane svijeće, koje mirišu na med, radije nego jeftinije parafinske.  Svijeće uvijek držim na podlošku, njihov miris se ne osjeti odmah, nego tek nakon desetak minuta, gasim je poklapanjem, ne puhanjem, a prije svakog slijedećeg paljenja podrežem crno na fitilju, da bi ona ravnomjerno gorjela. Imam i svijeću od kave, koja miriše sama od sebe, samo stoji u prostoru.</para><para>Više od svijeća volim aroma-lampice, u kojima gori lučica, a eterčno ulje u vodi na vrhu, polako otpušta svoj miris u prostor. Aroma lamice koristimo i u vrtiću, naime, dokazano je da eterična ulja lavande i kadulje ubijaju mikrobe u zraku.</para><para>Još od davnina, mirisima eteričnih ulja ljudi pripisuju različita svojstva, naročito ljekovito djelovanje, aromaterapija se bavi time, a aromaterapeuti savjetuju za opuštanje mirise kamilice, nerolija, lavande, mažurana, čempresa, borovice i ylang-ylanga. Za osjećaj svježine preporučaju se ulja matičnjaka, bosiljka, kadulje, ružmarina, limuna, bergamota i naranče. Za dobar san preporuča se jasnmin, jer umiruje čovjeka, a tamjan se savjetuje za osjećaj topline, kao i cimet.</para><para>
  <pio:image xmlns:pio="https://web.burza.hr/xmlns/podravkaio/embed" id="573d94fe-6422-11eb-b30f-0242ac120038" variation="5a667e06-64be-11eb-aef3-0242ac130010"/>
  <pio:image xmlns:pio="https://web.burza.hr/xmlns/podravkaio/embed" id="bbf34efe-63d0-11eb-bf92-0242ac12002d" variation="5a667e06-64be-11eb-aef3-0242ac130010"/>
</para><para><pio:linebreak xmlns:pio="https://web.burza.hr/xmlns/podravkaio/embed"/>U mojim ormarima miriše lavanda, a u kolačima ružina rakija.</para><para><pio:image xmlns:pio="https://web.burza.hr/xmlns/podravkaio/embed" id="cc2ae832-6424-11eb-bcb2-0242ac120024" variation="5a667e06-64be-11eb-aef3-0242ac130010"/>Imam i male keramičke posudice, koje nakapam eteričnim uljima, onda ih stavim na radijatore, nalijem ih vodom, a toplina djeluje na njih, voda isparava tako da se otpušta ugodan miris, a prostorija se ujedno vlaži. Najnovija mi je omiljena kombinacija cedra, naranče i klinčića, baš onako zimski i ugodno mirišu.
</para><para>Ponekad zapalim tamjan u kandilu, pogotovo kad sam nemirna i tužna. Imam dva lijepa keramička kandila, otvoreno i zatvoreno. U mome dnevnom boravku miriše potpourri, to je mješavina komadića kore drveta, osušenih latica ruže i magnolije, plodova i začina, na njega nanesem par kapljica eteričnog ulja sandalovine, ylang yanga, bora ili cedra. Bergamot također volim, kao i matičnjak. Ponekad, kad se miris više ne osjeti, samo operem kristalnu posudu, u kojoj je potpourri, njega stavim u cjedilo za juhu, polijem ga i operem vodom i ocijedim, vratim ga onako vlažnog  u posudu, on opet zamiriše kao nov, a riješim se prašine, koja je pala u njega.</para><para><pio:image xmlns:pio="https://web.burza.hr/xmlns/podravkaio/embed" id="cc68e484-6424-11eb-8c43-0242ac120051" variation="5a667e06-64be-11eb-aef3-0242ac130010"/>Kako možete napraviti svoj potpourri? Skupljajte i osušite pupoljke i cvjetove ruža, cimetove kore, komadiće kore breze ili hrasta, cvjetiće suhe lavande, male grančice drva iz vaših buketa, male divlje plodove jabučice i sl, ljuske oraha ili lješnjaka, sjemenke anisa, klinčića, zvjezdasti anis, narežite na krugove srednji dio kukuruzova klipa, komušinu kukuruza, lišće koje se osušilo, razmontirajte vaše bukete, koje ste dobili na poklon i koje ste osušili. To je baza vašeg potpourrija, možete ga i obojati bojom za kolače, koju ste razmutili u vodi, dodajte mu svoje omiljeno eterično ulje, sve skupa spremite u veliku staklenku i dobro zatvorite. Pustite da odstoji dva tjedna, protresajte svaki drugi dan. Kad prođe dva tjedna, vaš mirisni potpourri je spreman za upotrebu 🙂 .</para><para>Prije kupovine mirisa, obavezno se raspitajte, birajte uvijek radije jedan skuplji prirodni miris, nego deset jeftinijih, sintetičkih. Esencije su poprilično skupe, kad su prirodne i koncetrirane, takvi mirisi imaju i rafiniraniji miris.</para><para><pio:image xmlns:pio="https://web.burza.hr/xmlns/podravkaio/embed" id="cc208284-6424-11eb-b93f-0242ac120044" variation="5a667e06-64be-11eb-aef3-0242ac130010"/>Netko voli putovati svijetom i to mu je strast, netko kupuje desetke pari cipela, netko ne žali novca za dobru čokoladu ili vino, ja imam svoju strast, moje mirise. Imam i dobre argumente, mirisi koji koristim, potpourriji koje imam, mene služe dugo vremena, mjesecima, neka ulja imam desetak godina, jedan parfem čuvam još od mladosti...</para><para>Začarajte svoj dom i mirisima, već ovih blagdana, mirisi nek budu uz kolače i uz bor, neka vladaju vašim domom i nagrade vas dobrim raspoloženjem.</para><para>Neka mirišu na sigurnost doma, toplu zimu i sreću.</para>

Sunčani krug

Budni sati

Dan žena 2020.

Udahni, diši

Nakon kiše

Vrijeme bazge

Nijeme usne

Krivi put

Fina bijela pita s makom

Hamburger peciva

Avatar

Faca s Placa

cool blog

Cool Blog

Privremena Stanka

Podstanari

Moj 12. rođendan

Duge i Varke

Kralj Ničega

L kao Lea

L kao Lea

L kao Lea

L kao Lea

namaz od jaja i pancete

Put za Đenđentajn

Kruv i Vino

Tortice s Kokosom ili Šubarice

Na Dobro Van Došlo Porođenje Gospodnje!

Živo Drvo

Mirisi Blagdana

Težina pripreme

Grupa jela

Način pripreme