Put za Đenđentajn

Svaki čovjek i žena Dalmatinske Zagore, ima svoj odnos prema janjetini, kao mesu, kao filozofiji i kao misaonoj kategoriji, ustvari stanju duha.

Kad biste pitali moje stričeve i sve rođake, koji im je najbolji i najdraži ručak, zasigurno, rekli bi "pečeno", ili bi rekli  "lešada". Pod pojmom "pečeno", misli se samo jedno- JANJETINA. Pod pojmom "lešada" misli se opet -JANJETINA. Kad biste mene osobno pitali- to bi bila janjetina na ražnju.

Janjetina je posebna vrta mesa, nije masna, ili je masna, ima oštar okus i miris, ili miriše na ljekovite trave, ima puno ljudi, koji je ne jedu upravo iz tih razloga, ali ima i puno ljudi, koji je upravo iz tih razloga jedu. Janjetina je takva, kod nje nema sredine, ili je obožavaš, ili ne podnosiš.

Način pripreme janjetine na ražnju, jest upravo rudimentaran, kao i davno prije,  u starinska doba, samo sol, koja očuva njen izvoran miris i okus, time je učini magično neodoljivom. U tome načinu pripreme, nismo se odmakli od predaka, peka i ražanj su nam i dalje na prvom mjestu omiljenih načina pripreme. Razmišljam li o tome, smatram da bismo trebali iskoristiti potencijale takve tradicije i u gastroturističke svrhe, trebali bi stvarno od toga učiniti "marku" ili brand kako se sada moderno kaže. Sjećam se Damirinog članka o janjetini i znam da je u pravu, kad kaže da limene kućice i nisu najbolji promotori našeg turizma, ni naše gastronomije, ponekad i odbijaju čovjeka. Zanimljivo, sada u ova recesijska vremena, ponovo se ljudi odlučuju na staru cestu prema moru, ponovo se vrti po kućicama.. no nije isto kao i prije, malo se krenulo naprijed, bolje su  posluge i ponude, iako se puno ugostitelji trude, ima još loših primjera, ali srećom, jako malo.

Proljeće je vrijeme kad se budi priroda, a janjetina se od sredine veljače, za pašku i kornatsku janjetinu, a drugdje u Hrvatskoj od ožujka nadalje, smatra najboljom i u sezoni za ražanj. Događa se istovremeno tada, u to vrijeme, u našoj zemlji nešto kao seoba Hrvata, na vikend odmore, čim sunce sine na kontinentu, krenu svi u svoje kuće u Primorju, na Kvarneru, u Istri, Lici ili Dalmaciji, ali također ožive i restorani, koji peku janjetinu na ražnju, ta svojevrsna svetišta vrćene janjetine, duž stare ceste prema Rijeci, te duž obale i ličke magistrale. Toga na autoputu nema, ne zavaravajte se, samo benzinske crpke, sa precijenjenim suhim sendvičima i gorivom.

Što god bilo, oko pola miliona ovaca , koliko ih sad ima u Hrvatskoj, ni izbliza ne može svojim godišnjim prirastom opravdati toliku potražnju, te stoga trebamo uvoz, a uvozi se sve i svašta, tomu smo svi svjedoci.  Neki se ugostitelji snalaze tako da napišu "otočka janjetina" na jelovnike, a kad pitaš s kojeg otoka je janjetina, kažu - s Novog Zelanda! Rijetki imaju sreću otići i kod uzgajivača kupiti janje za ražanj, a najmanje oni koji posjećuju restorane i supermarkete. Ja sam među tim rijetkima, imam sreće što moji roditelji žive na selu, a prvi susjed uzgaja ovce 😃 .

Za janjetinu na ražnju, nije potreban povod, niti valjani razlog, za nju ti ne treba filozofija, a ako ti treba, u žešćim si problemima 😃 .

Dakle zaboravite stolove, stolnjake i bonton. Zaboravite tanjure, čaše, salvete, couverte, serviranje i pribor za jelo. Zaboravite dijetu, kolesterole i sve druge "ole", zaboravite priloge, salate i deserte. Zaboravite vodu, sok i colu.

Dočepajte se dobrog vina, bez obzira na boju, vrstu, sortu, kupažu, proizvođače ili godinu berbe... Zaboravite na sve jučer i na sve sutra. Čas koji sada imate, je sve što imate i bacite se na posao:

Došli ste konačno u svoj magični  "Đenđentajn"... barem ja sam došla u svoj..

Tu ništa ne možemo, mi janjetinu imamo na meniju, više od 8000 godina, ili je imaše oni, koji su bili ovdje prije nas, barem arheolozi to tvrde, s prilično velikim pouzdanjem.

Autoput je ljeti i u proljeće rezerviran za strance, koji žele što prije doći na more i odmor, mi uvijek idemo "starom cestom" ili prema Rijeci, ili prema Imotskome, ili kroz Bosnu i Hercegovinu.

Ponekad i stranci, koji se žele upoznati sa stvarnim životom i ljudima, koji ovdje žive, pođu bauljati  tim okolnim putevima. Sretnemo ih često. Često nas nasmiju do suza. Penju se u japankama na Biokovo 🤬, odu na Velebit, k'o da se penju na 6. kat nebodera 🙄, luftićem krenu prema Krku ili Braču, jer učinio im se blizu...🤢 sva sreća da postoji GSS 😃 i da mobilne mreže imaju svugdje signala.

Sjedimo jednom tako, negdje na ručku, uz staru cestu negdje, pokraj nas se zaustavi kamper s mladim Amerikancima u njemu. Putuju bez cilja po Hrvatskoj i okolnim zemljama, provode se. Pokušavaju doći u takozvani  "Đenđentajn". Možete li nam pokazati put za "Đendentajn"? Koji vrag misle pod tim Đenđentajn, pojma nemam... Pokušavaju nam objasniti, da su na više mjesta vidjeli putokaze za Đenđentajn, da je to mjesto svugdje u Hrvatskoj udaljeno 140km ili 130 km , njima to nije daleko, oni bi išli tamo, naime, sviđa im se grb (amblem) Đenđentajna.??!!  Koji je to grb, kako izgleda??

Well, don't get me wrong, i think, but again, i'm not so sure,  it's something like some animal on the stick, or large skewer!

Nakon još malo mozganja (kn ili km nije isto!), shvatili smo što je taj Đenđentajn... 😃 .Pokazali smo im put do najbližeg Đenđentajna i nadam se da im se svidilo!