Privremena Stanka

Ja sam žena od hrane, hrane, kuhanja i kuhinje.  Volim kuhati, volim hranu i volim moju kuhinju. Te tri me stvari uvelike definiraju i čine najsretnijom na svijetu. 

Kuhanje je drugi svijet, moj tajni svijet, svijet bijega u maštu. Kuham za svoju obitelj i za svoje prijatelje, volim ih gledati kako u sebe unose stvari, koje sam s mnogo pažnje i mnogo ljubavi pripremila.

Hranu volim toliko, da pomislim da nisam normalna, volim razgovarati o hrani, volim je jesti, dodirivati je, mirisati je, okusiti je, uživam pripremati i kombinirati jela i namirnice, istražujem o hrani, uzgajam povrće i začinsko bilje, razmjenjujem sjemenje i  recepte. Sanjam ponekad hranu..

Često zarijem ruke u brašno, mijesim tijesto, sjeckam začinsko bilje, ukrašavam torte i kolače, gledam kako se pred mojim očima obično tijesto pretvara u zamamne mirisne kiflice i sve to što radim donosi u moj dan nevjerojatnu sreću i smirenje. Vjerojatno sam najbolja u kuhinji dok beskonačno kuham, pripremam, sjeckam i mijesim... Ali nije to uvijek za mene dobro, divno i krasno..

Kako puno svojih recepata sama spremim, sama ih pravim od osnova, koje sam usvojila do sada, ja sam svjesna da sam ja i prva osoba koja te sve stvari isprobava i kuša. Sama sam sebi najžešći kritičar. Naravno, ne želim da moja jela budu komplicirana i preglumljenja i da budu obična i nezahtjevna. Nikada ne kuham kuhanja radi, kuham užitka radi..

Proizvodi mojih kuhinjskih eskapada su više no vidljivi na mojim bokovima, mojem trbuščiću i mojim leđima,  zakačili su se na najgora i najmanje poželjna mjesta na mojemu tijelu. 

Shvaćam da veliki dio krivice nije samo u jelu i kuhanju, isprobavanju i uživanju u hrani, veliki dio leži i u menopauzi, hipotireozi, bolesnoj skoliotičnoj kralježnici, nedostatku smislenog kretanja, promjeni hormonskog balansa i slično,  a svoje tijelo ne prepoznajem, sve od struka pa do koljena kao da nije više u stanju boriti se s debljinom...

Ne briga me što će tko misliti, meni nikako ne treba toliko kalorija koliko ih unosim.. smanjila sam ih drastično, povećala sam unos vode i počela opet ići u duge šetnje.

Nema više deserta svaki dan, samo nedjeljom i to ne za mene.. jučer sam ispekla tortu i tri pite, sve sam ih popakirala u folije i podijelila članovima moje obitelji, koji su bili na ručku. Osjećam potrebu da pečem i kuham, to se nije promijenilo, bez obzira na moje odluke o restrikciji.

Sve ovo me čini jako jako žalosnom. Nemam u kući ama baš ništa da poslužim slatko i svi koji su navikli doći kod mene, pojesti komad fine pite ili kolača odlaze razočarani. Najviše od svih sam tužna ja sama. Žao mi je da zbog mene ispaštaju moji najdraži.

Već nekoliko tjedana sam na smanjenom unosu hrane, pod liječničkom paskom i u teretani opet.. veseli me da sam našla sistem koji radi za mene i koji mi donosi unutarnji mir i prije svega zdravlje. Opet sam na pola puta do idealne težine, no više od svega veseli me da se opet mogu kretati slobodno i osjećati se lagana ko perce.

Žalosna sam  s druge strane, jer sada svoju kuharsku kreaciju i razigranost moram staviti po strani, staviti neke stvari na čekanje, dok se opet ne osjetim pokretna i zdrava kao i prije. 

Recepte slabo objavljujem i mislim si da je to privremeno..

Ovo je privremeno.. znam to, kao što je privremeno prazan pladanj na slici.