Gdje god da krenem, uživam u kušanju lokalne hrane. Nekada je bolje da ne zavirim u kuhinju (ma nije uvijek ni kuhinja, samo vatra i lonac ...), ali kako odoljeti tortilji s nadjevom od crnog graha, pripremljenoj rukama stare Meksikanke, koja tijesto uzima iz limene kante? Ili druga krajnost, hrana na brodu Queen Mary 2, dovedena do savršenstva? A između tih krajnosti kraljevski okusi Tajlanda, lagana ali ipak iznimna iranska hrana, baklava od pistacija usred Istanbula i uživanje u tamales, pripremljenim u kuhinjici naših prijatelja usred Havane?
I jošt što šta zanimljivog po sistemu: Bilo kuda, dobra hrana svuda ...
Gdje započeti kulinarsku turneju po svijetu? Ići redom, kako sam posjetila neku zemlju, ili skakati s doživljaja na doživljanj bez nekog reda, možda samo po tome kako uspomene naviru? I tu i tamo zaviriti u bilježnicu (naučila sam na putovanjima voditi dnevnik), da se sjećanje osvježi.
Bilo je svakakvih doživljaja. U Burmi recimo, na jezeru Inle, prvi sam puta jela cijelu ribu, punjenu nekim fantastičnim nadjevom, a riba je bila bez ijedne kosti . Još mi je i danas žao da nisam gledala kako vade glavnu kost i sve one manje ... Da ne govorim o juhi od neke vrste graha, posluženoj u buči (bundevi), koju je naša domaćica s vanjske strane ukrasila njihovim tipičnim uzorkom.
Te njihovi curryji, pa salate, recimo krastavac s prženim sezamom, ribljim umakom, sokom limete i čilijem.
Carska Kina, kraljevski Tajland
I kada smo već tamo, u onim krajevima, ne možemo nikako zaobići tajlandsku kuhinju. Ako za kinesku kažu da je carska, onda je Tajlandska kraljevska. Šarenilo boja i ukusa, mnoštvo svježih začina i začinskih biljki (kaffir lime leaves na primjer, basil leaves, lemon grass - limunska trava, da pomenem samo one najpoznatije i koje se najčešće upotrebljavaju). Nepogrešivi riblji umak (fish sauce), slan i pikantan, koji daje ton većini tamošnjih jela. Pasta od rakova, razne paste za različite vrste mesnih jela (green i red curry paste, pa mussaman i pannang curry pasta), juha od školjki i rakova Tom Yum, pileća juha s kokosom.
I sjećanje na juhu koju smo jeli nakon tri kišna i od vlage teška dana u džungli: specijalnim žičanim cjedilom izvađeni prozirni rezanci, preko njih pržena kapula, nešto malo pilećeg mesa i samo blanširani naribani bijeli kupus ... plus riblji umak kao začin.... Kako je to prijalo, nezaboravno (ali nema slike, zbog vlage otkazali i fotoaparat i kamera).
Šarenilo korejskih jela
Vidim, ima članaka o mnogim kuhinjama diljem svijeta. Ali ipak, nešto je pisati o tome skupljajući podatke preko interneta, a drugo je o tome pisati iz vlastitog iskustva.
Moje zadnje iskustvo, Sjeverna Koreja. Nije to samo kimči (fermentirano povrće, većinom urolan kupus sa čilijem i još kojim začinom), inače njihovo najpoznatije jelo. Pa hladni rezanci u mesno povrtnoj juhi, ukrašeni izrezanim povrćem i tvrdo kuhanim jajima. I topli rezanci sa povrćem i mesom, u juhi naravno. To većinom pojedu na kraju objeda, kažu da u stomaku uvijek, i nakon obilnog obroka, mora ostati mjesta za juhu s rezancima.
Svečani ručak za njih znači već pomenutu mesno-povrtnu juhu s rezancima plus osam priloga. Riža s medom i grožđicama, pečena svinjetina, narezana na male šnite, kimči, nabujak od jaja, nešto začinjenog blanširanog povrća, u tijestu pečena riba ...
S druge strane, poznat je njihov obred pečenja na jednoj vrsti žara, namještenom u udubini stola. Na pladnjevima donosi se začinjeno meso, riba, lignje, hobotnica, razno povrće, pa se to sve polako peče, umače u umake i jede metalnim štapićima. Nije čudno da takav objed traje i po nekoliko sati, ako je društvo ugodno vrijeme proleti za čas.
Oduševila su me i jela u Uzbekistanu i Turkmenistanu. Kombinacija kupusa, kapule, mrkve i kopra za svježu salatu urezala nam se u sjećanje i često je pravim. Kao i jednostavne džepiće, nadjevene mesom ili porilukom, nekad kuhane, nekad pržene. Piletina s dunjom (a la Buhara), salata od svježeg sira, a tek njihove juhe sa širokim, plosnatim rezancima ... (slične tagliatelama).
Nezaboravni Iran
Iz Irana vratila sam se spoznajom kako mogu biti patlidžani ukusni. Nisam jih jela dok nisam probala namaz od patlidžana s orasima, češnjakom, jogurtom i maslinovim uljem. To povrće je Irancima kao nama krompir, nema kraja njihovoj mašti kako jih pripremati. Pa juha od jogurta, složenac od povrća, njihvi janjeći ražnjići i riža sa žafranom (kupila sam tamo nekoliko grama njihovo žafrana, zna se da u Iranu raste najkvaliteniji, o cijeni neću ... skroz je tamne boje i upotrebim ga samo za svečane prilike).
I abgusht, gusta juha od mesa, graha i slanutka, uz koju se jede svježa metvica i svježi luk, umotano u plosnati kruh ...
A tek njihove slastice, počevši sa baklavom ... I ružina voda kako dodatak slatkim jelima, ogromne plantaže pistacija, te sok od nara kao dodatak jelima od mesa.
Probala sam tamo svašta, i gulaš od deve, donijela hrpu začina i pokušala se makar malo približiti tamošnjim okusima.
Pratimo lokalce ...
Kamo god krenem, volim jesti na ulici. Nije me strah ničega ako je jelo kuhano ili pečeno, ali se uvijek okanim očišćenog voća i povrća. Neznam kako bi bilo u Indiji, tamo, na svoju žalost, još nisam bila, ostaje mi na ta zemlja na spisku za sada neostvarenih želja. Ali zato volim spremati indijska jela i uživati u mnoštvu začina koje traže indijske kuhinje.
Ali zato sam uspjela skoknuti na Madeiru i probati ribu escadu, koja živi na oko 800 metara dubine i osim na Madeiri živi još samo oko nekih japanskih otoka (tako su mi rekli; ako to ne stoji, netko će me valjda popraviti). Naravski da smo i popili nešto madeire, a i okušali školjke, rakove i ribe u jednoj maloj gostioni u kojoj ni dva stolca nisu bila jednaka. U takvima se ionako najbolje jede, samo treba pratiti kuda zalaze lokalci.
Jedino gdje nisam naišla na lokalce bilo je brodu Queen Mary 2, kojim sam putovala preko Atlantika. Tamo ne možeš naći lokalca, osim ako su to Britanci, koji rado putuju brodom svije kompanije. Ali je zato hrana ... teško je to opisati riječima. Jedan restoran radi po sistemu samoposluživanja i u njemu ima uvijek indijskih, kineskih, talijanskih i jela drugih kuhinja.
U nekim restoranima hranu poslužuju konobari, tako i u glavnom, zvanom Britannia. Već za ručak na pet osnovnih menija ima da ponekad iskoče oči, a večera ... e, to je poseban doživljaj. Čak i meni, koja većinom putujem kao uličar, s ruksakom na leđima, jedući na ulici i spavajući u sobama po pet dolara za noć, s doručkom ...
Sestričina mi je na brodu kupila i knjigu u kojoj su recepti za neka jela koja smo kušale, pa sam se već potrudila i napravila jih doma.
I za kraj ...
Našlo bi se još štošta u mojoj kulinarskoj bilježnici. Vrhunska kuhinja s konjakom, kako smo je doživjeli kao gosti Martella (o tome sam napisala članak, pa se neću ti ponavljati), pa Salzburg i njegovi proslavljeni žličnjaci ...
... da o hrani u pivnicama ne trošim riječi. Beč i njegova građanska kuhinja ... Pariz kao kulinarsko isustvo, ali i tome neću, ima članica coolke koje imaju mnogo više od mene za reći o tome.
I neću sada o Bosni, Makedoniji, Srbiji (s Vojvodinom) i Hrvatskoj, mojim dragim i voljenim prostorima, na koje me vežu mnoge prelijepe uspomene. I mnoga zanimljiva kulinarska iskustva, od onih po restoranima do onih najdražih, kod nekog domaćina ili rodbine. Pa kada za doručak krene hladno pečenje i rakijica ... Ili možda burek? A može i savor ... Uživam kada na coolci pretražujem recepte za jela iz tih krajeva.
Uglavnom, bilo kuda, dobra hrana svuda. Ja je uvijek nađem. I uživam.
:(Još nema komentara