Ovaj sastav sam napisala kada sam bila u srednjoj školi.
Današnje vreme jeste vreme u kojem postoji puno ratova i čini mi se previše stradanja. Kad god pogledam vesti, događaju se nesreće, umiru ljudi i takav prizor mi stegne srce.
Nažalost, moramo priznati da živimo u lošem vremenu, da živimo u vremenu u kojem postoji puno patnje, žalosti i tuge za svojim voljenima. Mnogo je dece koja ostaju bez detinjstva, bez onoga što im najviše treba...Na njihovim srcima ostaje večni ožiljak.. Čemu oni da se nadaju? Čemu da se raduju? Čini mi se da su neki ljudi surovi, da ne razumeju one koji su ostali bez svojih najdražih. Oni ne shvataju tu bol za izgubljenom majkom, ocem... Takvi ljudi koji imaju celu porodicu tu, na okupu, imaju sasvim drugačije mišljenje o životu i o današnjem vremenu. U očima takvih ljudi pronalazim ponekad mržnju i zlobu. Ne znam zbog čega je tako, ali znam da oni nisu preživeli nikakvu traumu u svom životu, za razliku od onih koji su nekog dragog zauvek izgubili. Ja u takvim ljudima pronalazim tugu, pronalazim čežnju, možda pronalazim sebe. U očima tih osoba mogu naići samo na želju za pogledom i dodirom najmilije osobe. U njihovim srcima nema mesta za mržnju.. Ima mesta za ljubav, čežnju za malo pažnje, malo utehe, za ruku prijateljstva, čežnju za lepu reč u svakom trenutku.. Znam kako je njima, znam kako se osećaju i šta se nalazi u njihovim srcima.. Znam sve to, jer sam i ja nažalost izgubila osobu koju sam beskrajno volela i koju ću uvek voleti. Izgubila sam svoju majku kada sam imala petnaest godina. Od tada je prošlo skoro tri godine, a moj bol je još uvek jak, još uvek mi nedostaje i jako mi je potrebna. Bilo bi mi dovoljno da bar ponekad mogu da je zagrlim, poljubim, da joj kažem koliko je volim, da vidim njen osmeh... To mogu samo u svojim snovima. Zbog toga shvatam i potpuno razumem kako se osećaju deca bez roditelja, deca kojoj je potrebna majčinska ljubav i pažnja.
Međutim, današnje vreme je takvo da oni koji nikada nisu doživeli ništa slično tome, ne shvataju naš bol i ne zanimaju ih naša osećanja, ni ne pitaju da li nam je možda potrebna njihova pomoć, ljubav, uteha... Deca koja nikada nisu morala sudbini da prepuste voljenu osobu ne shvataju naš bol, oni u srcima imaju sreću i možda pomalo gorčine, nemaju razumevanje za nas, a u našim srcima, mogu slobodno da kažem, da u našim srcima postoji ljubav, nada, želja da bar još jednom vidimo osobu koju smo izgubili, u našim srcima pored svega toga nema mesta za zlobu, ogorčenost, ljutnju...
Takvo je današnje vreme, da neka deca sa visine posmatraju one koji nemaju majku, oca. Ne znam iz kog razloga to rade, a mi se i dalje nadamo da ćemo u svačijem pogledu naći bar malo utehe i ljubavi koja nam je toliko potrebna. Nadam se da će se promeniti ovo vreme, ako nemamo svoje najdraže i njihovu ljubav, bar da možemo imati prave prijatelje koji će nam pružati svoju ljubav i time nam ublažiti bol.
:(Još nema komentara