Djeca nekada ucine stvari koje nas odrasle natjeraju da stanemo i razmislimo!
Pisem sa jos uvijek suznim ocima. Upravo sam otpratila klince u krevet.
David je moj osmogodisnjak koji je danas popodne " zujao" biciklom po selu. Kaze mi, dok sam sjedila kraj njega , da ga pokrijem: " Mama, bio sam danas na groblju. Zalio sam cvijece kod pradjeda i kod Johnnya. "
Johnny je bio Davidov susjed u skolskoj klupi , koji je prosle godine u rano proljece smrtno stradao. Ugusio se plinom po noci , u krevetu sa svojom majkom. O tome necu ni pricati . Strasna tragedija koja je i djecu , a i nas roditelje jako potresla.
" Vidis kako je vruce, pa nisam htio da cvijece uvene. To bi ih sigurno rastuzilo. "
U medjuvremenu su mi oci bile pune suza. Zaita nisam ocekivala od jednog osmogodisnjaka tako nesto. Zaista nisam! Dirnulo me je to toliko duboko, u neke tamne , zatvorene dijelove mog uma i tijela.
Kroz glavu su mi u sekundi prosli ljudi koji su napustili ovaj svijet, koji su otisli. Neki tako naglo. Bez pozdrava. Neki koji su u mojoj svijesti jos " zivi". Neki koje jos uvijek ocekujem iza ugla ili koje " vidim" ponekad u gradu.
U medjuvremenu su i njemu suze u okicama, kotrljaju se niz lice.
"Rekao sam pradjedi da ga volim! Siguran sam da me je cuo! "
Naravno da te je cuo! I toliko sam ponosnà na tebe i toliko mi je drago da ne zaboravljas na one koji vise nisu kraj nas. I smijes biti zalostan i smijes plakati. I uvijek smijes otici na groblje i zaliti cvijece.... I reci im koliko ti nedostaju.
Voljela bih da mu u zivotu mogu pokazati koliko je vazno zivjeti u miru sa ljudima koji su oko tebe. Nikada ne znas kada ce nas zivot rastaviti.
Mozda su djecje glavice male, ali srca su im OGROMNA
:(Još nema komentara