.. sve je na trenutak utihnulo.. ne ponovilo se

  Potresena sam, gledam sve vijesti i u Srbiji ,Hrvatskoj i mojoj Bosni i Hercegovini.  Brinem se za svaku osobu koja je ostala bez doma i u koji se nece vratiti , a sretna sam zbog onih koje je nesreca zaobisla.. ZAOBISLA, ali opet trpi privreda, trpi skolstvo..

Neminovno vracaju mi se slike iz rata mada o tome nerado pricam , jer volim reci ja sam to zakljucala u jednu malu  ladicu , skrinjicu,  duboko , duboko u sebi  a kljuc sam negdje bacila .

Svjesna sam strahota, beznadja, panike koja zadesi ljude koji su godinama  vrjedno , sa puno odricanja pravili svoje kuce, domove, dvorista, jednostavno sticali  su matrijalne stvari da bi ostavili nesto svojoj djeci. A onda pocinju kise. 

KISE 

Ispocetka niko ne sluti sta ce te padavine donijeti. Svi redovno idemo na posao, vracamo se svojim kucama, stanovima. Obilazimo svoje stare  roditelje, druzimo se sa prijateljima, a kisa uporno pada. Kao da nam  se nebo SPUSTILO NA LEDJA. Osjecamo tezinu te kise, danima otvaramo prozore, gledamo ocajno kroz prozor , nema nista od setnji . Nema nista od druzenja sa nama dragim ljudima. 

Kupujemo dodatno mantile, kisobran nam je postao sastavni dio garderobe, pocela sam iskreno DA GA MRZIM. Ustajem se svako jutro i opet samo jedna POMISAO. Boze , zar opet kisa. Pa ima li ovome kraja . Komentarisemo to na poslu u komsiluku, svako jutro razmjenjujem pozdrave sa  nekim dragim ljudima iz granapa , pitam teta Slavicu : Ima li ovome kraja kono, pa sta se ovo dogadja.. Kisa , samo kisa..  Nadati se da ce ovo jednom prestati.. Nekoliko puta koristim cak i taksi, voda  se u jutarnjim satima, neumorno sljeva niz moju ulicu, oblacim ponovno kratke cizmice.. Nema mi druge. Oblacim mantil, mada sam se nadala da se blizimo ljetu, kao da se sve urotilo protiv nas.. Osjecam se kao da ce JESEN. Hodamo tako svaki dan, gledam bezlicna lica ljudi ..deprsija polako ulazi u nase domove, normalno i ja se tako na trenutak osjecam. Mada se borim protiv toga , tako sto citam neke stare meni drage knjige , vracam se pravljenju kolaca, druzim se sa nekim od clanica Colinarike necu nikoga nabrajati da ne bih nekoga izostavila.  Sprema se Uskrs, radujem se tom prazniku, razmisljam sta sve skuhati. Obilazim svoju mamu koja je vec u poznim godinama . Rado odlazim tamo jer za mamin i tatin stan vezuje me puno, puno uspomena iz djetinjstva normalno. Kad sam tuzna, melahonicna najvise volim raditi i to zamislite STA , VOLIM PEGLATI . To me smiruje. Tako da uporno perem ves, cistim sto je cisto.. Samo da sto prije prodje ova sedmica. Samo tako razmisljam.  Kupujem mami i ove godine , kao i prosle njeno omiljeno cvijece.. a to su muskatle. A bit ce i pelargonija.  Znam da se slabo krece , stara je i jedno joj ostaje izlazak na balkon i zaljevanje njenoga cvijeca.  Pazljivo sam presadila  cvijece kupljeno u Obi-ju , vadim njezno cvijet po cvijet, pravim  mjesto sa lopaticom gdje cu ih presaditi , dodajem novu zemlju crnicu.. Preksrano sam to odradila. Dvije sakcije su vec pune , idemo dalje.. I tako sve do popodne..Mama zove na kaficu.. Rado se odazivam njenom pozivu. Za jedan sat nastavit cu daje.. Gledam presade od ruza  koje je po prvi put posadila moja nova komsinica. Razgovaramo opet o vremenu, jer jednostavno tesko je izaci i u baste. Nemoguce bilo sta posaditi , jer zemlja je natopljena vodom. 

Ulazim u mamin stan, slusamo vijesti.. Kise obilno padaju, sve vise i vise.. Mama kao da sluti govori da bi ovo moglo prerasti u nesto vise u poplave. Ma daj mama sta pricas.. Nece se to desiti , bila je slaba zima, zemlja je zedna vode.. Bit ce to u redu. Govorim da je smirim a u stvari i ja strahujem jer cijeli mjesec April ,kise ne prestaju padati , ni u

Hrvatskoj ni u regionu.

 Mjenjam stanicu da se mama ne bi uzrujala. Pricamo o tome sto nju raduje.. Sjecamo se  nasega zivota dok je tata bio ziv, rado pricamo o njemu , jer ne zelimo da padne u zaborav i nikada NECE SVE DOK SAM JA ZIVA. Rado o njemu pricam sa mojim rodjacima, prijatejima. Svi ga se sjecaju kao tihog covjeka , koji je samo volio da obradjuje svoju bastu.. Jako je volio ZIVOTINJE , od njega je i ta ljubav prema psima , mackama. Prema svim kucnim ljubimcima.. Jer imali smo nekada davno i mi psa . Ali nesretnim slucajem je stradao , necu sada o tome. NE ZELIM SE TOGA SJECATI

Poslije kafe, zavrsavam   sa maminim cvijecem, umorna, zadovoljna. Oprala sam joj posudje.. Rucale smo , vise sam i pregladnila. Ali nema veze.. To ce uticati pozitivno na moju liniju. Imam par kila viska od prosle godine. Spremam se za izlazak. Opet KISOBRAN U RUKE. Mantil. Podizem svoju kragnu visoko , jer pocinje da puse vjetar, povija grane . Vjetar mi nanosi kisu u lice, brisem se rukom. NOsim svoju tasnu, cekere .. Ma bit ce bolje, trazim u sebi tracak pozitivnoga.. Polako dolazi suton.. Zurim na tramvaj.. Valja meni sutra opet na posao.  Ljubim mamu. Pozdravljamo se i samo se nadam da cu je opet ako Bog da zateci zivu i sljedeci put kad joj dodjem u posjetu. Stara je .. ali  da mogu dala bih joj bezbroj godina od sebe , samo da jos pozivi moja starica. Stipam je za njene  smezurane obraze, smijemo se .. Uvijek zelim da me zapamti nasmijanu , mada nekad imam toliko problema , ali ne zelim da to ona zna..Ona nosi dosta godina i tereta na svojim ledjima.

Zvoni mi telefon.. Javljam se .. moji me zovu i pitaju da dodju pred mene autom. Rado pristajem, dogovaram se gdje cu izaci.. Gledam ljude u javnom prevozu svi samo jedno MISLIMO , KAD CE PRESTATI OVA KISA. Kapljice klize kroz prozor.. Kisa je neumorna, NEBO NIKAKO DA USLISI MOJE MOLBE.. a to je samo jedna.. da kisa stane.. da mozemo uzivati u proljecu.. u nasim parkovima. Da mogu gledati kako ljudi izlaze sa svojom djecicom.. kako se djeca bezbrizno igraju u parku , ljuljaju na ljuljackama.. Kako penzioneri, setaju svoje kucne ljubimce.. A u mom komsiluku ima jedan meni dragi pas..  Retriver,  koga obozavam, povremeno se sretnime sa njegovom vlasnicom. Pomazim ga sa sjetom..Ali imam ja svoga ljubimca, koga svako jutro hranim , u mojim mislima ON JE SAMO MOJ, a mislim da i on to osjeca.. Svaki put uredno pojede moj obrok. Pomazim ga.. Polize mi ruku.. I ja krenem dalje.. Ja  odavno i ja zelim kucnog ljubimca.. ili lutalicu.. nebitno samo da imam neko MALO DEZURNO SMETALO , koje mi se svako jutro obraduje.. koje mogu pomaziti, poigrati se sa njim, koji ce leci pored moga kreveta .. izgristi moje papuce, ali nema veze kupit cu nove..Koga cu ujutro izvesti u setnju.. Potracati sa njim, baciti mu njegovu omiljenu igracku u polje.. i sacekati da mi je , sav ushicen vrati.. Ali doci ce i to na red.. Svi u kuci kazu sacekaj dok odes u penziju do toga jos ima puno .. Nabavit cu ja njega prije.. Pa bio to i AVLIJANER - kako mi kazemo u Bosni.. lutalica.. 

Odoh ja od teme.. Nema veze.. Rijeci mi prosto lete .. nadam se da cu sve uspijeti ZAPISATI.

STRAH OD ELEMENTARNIH NEPOGODA

Dolazim na dogovoreno mjesto.. Gledam rijeku Miljacku, ne izgleda dobro, pocinje da joj raste nivo .. Jako neobicno za moj grad.. Slusam komentare slucajnih prolaznika.. Starijih ljudi , koji  kazu da ne pamte ovolike padavine u zadnjih 35 - 40 godina. Nadati se dobro ALI U MENE ULAZI NEKA ZEBNJA. Neobicno je bilo ove godine niti pravoslavni niti , katolicki Bozic nas nije iznenadio sa snjegom. Neshvatljivo je to za BiH ali i za sire.  Osjecam da ce nam se to osvetiti a nisam ni slutila koliko sam bila blizu u svojim razmisljanjima.

Mada je ove godine u velikim kolicinama padao u Hrvatskoj , Srbiji.. Bosnu je zaobisao.. Uzalud sam pripremila svoje kapute , rukavice , kapu i  cizmice, skoro da ih nisam obukla vise od  7 - 8 puta.. Gledala sam ljude koji uporno ciste svoje ljubimce , aute.. Srbija je doista bila pretrpana ogromnim kolicinama snijega.. ma ko to voli snijeg kaze jedna moja prijatejica PADAO MU DABOGDA U kuci.. Tako to kazu  stari.. Sta ce jos snaci ovaj narod.. Em sto je Srbija osiromasena, ljudi tesko zive, citam blogove, pratim vijesti, citam dnevnu stampu.  Sve je teze da prezivi prosjecan gradjanin od svoje plate a od penzije - mirovine je to nezamislivo. Pitaju me neki ljudi koji su sada vani i zive u dijaspori sirom Evrope, pa kako vi uopste prezivljavate . A ja ponosno kazem, hvala Bogu nista nam ne hvali. A , normalno je da smo se nekih stvari morali odreci, kupujemo manje garderobe, pratimo snizenja, obuce , odjece.. Na hrani doista ne mogu i ne zelim stedjeti.. Ali sam prakticna , kao i vecina zena za malo novca , znam skuhati divan gulas, musaku , zeljanicu ili sirnicu pitu. Ma snalazljive su nase zene..

Od nicega naprave NESTO. To se JA VOLIM RECI ZOVE UMIJECE ZIVLJENJA. Zivimo u principu puno losije u odnosu na  80-desete. Koje su za mene i moju generaciju najljepse jer sam tada bila malda , bezbrizna.. Gledam nekada penzionere, kako ponosno stoje u redu, kupuju po pola kg mesa   i to uglavnom piletine. Ne rasipaju se.. Neki nemaju meso svaki dan za rucak. U mom gradu otvara se sve vise kuhinja Crvenoga krsta   - kriza..Sve vise ljudi u BiH je gladno u svakom gradu od Zenice, Zivinica, Tuzle, Maglaja, Mostara , rijeka ljudi se hrani i JEDINI IM JE OBROK KOJI TAJ DAN POJEDU , upravo taj u kuhinjama Crvenoga krsta ili kriza.. Svi smo ujedinjeni u jednom , sve se teze zivi, ljudi se sve vise odricu , odlazaka na vecere , na more.. Na izlete , u svemu smo postali stedljivi..Takva je situacija.. Imamo kompjutere, savremene mobitele.. Nokie , Samsunge.. ali cemu to kad su ljudi gladni..HEJ, GLADNI U 21. VIJEKU I ZELJNI DA POJEDU SAMO JEDAN OBROK. 

To im je najveca zelja.. Zato gdje god mogu dam svoj doprinos.. Kad god odnesem garderobu na neko mjesto , ostavim ga uredno u kesi pored kontejnera, kad se vratim ta KESA JE NESTALA. Sretna sam zbog toga.. 

Opet sam otisla od teme.. Nema veze.. Vratit cu se .. Uglavnom mama i ja smo tradicionalno provele Uskrs.  Tradicionalno mislim u krugu porodice, ja na zalost imam samo nju , svi moji rodjaci su negdje vani.. I daleko su od mene.. Bilo je strudli, pogaca.. pletenica.. i maffina koje sada obozavam da pravim.. mama je ostala zadovoljna. Iza mene je jos jedna naporna sedmica, ali znate to je onaj slatki umor... Umor , iza koga samo osjecate zadovoljstvo i ne razmisljate ni o cemu vise. Bitno je da je mami bilo ljepo u mom drustvu..  Ove godine kupili smo joj novi servise za rucavanje, znam da ce ga rijetko koristiti.. ali nema veze , htjela sam je obradovati.. Eto .. ljepo je nekoga darivati.. To mi je uvije bilo zadovoljstvo..

Dosla sam najzak kuci.. Uvijek pogledam Dnevnik, zelim se informisati.. Racunam, gledam na kalendar, to mi je profesionalna deformacija. Prolazi polako mjesec April..

MJESEC APRIL JE PROSAO , DOLAZI MAJ I VRIJEME POPLAVA 

Sve vise smo zabrinuti osjecam da se ljudi sve vise boje.. Puno je vise komentara... krenule su polako prve bujice.. Slusam vijesti... Zamisljam tu agoniju ..Ljude koji strahuju za svoju ljetinu, koji se boje dal ce na vrijeme uspijeti da ZAUSTAVE STIHIJU ,rijeku ako ne daj Boze krene PO ZLU.. Pratim vijesti i slusam sta se dogadja u Bosni i Hercegovini..  sve vise losih vijesti, NEBO NIJE USLISILO MOJU molbu.. Zao mi je ljudi.. Zamisljam , kako dolazi polako noc, kako zabrinuti ocevi , sjede u mraku . Iskradaju se iz svojih postelja, odlaze na mostove i prate raste svih rijeka Bosne, Save , Lasve.. nebitno  STRAH NE POZNAJE GRANICE.. 

Strah se obistinio.. Nivo rijeka sve vise raste .. Polako se penje preko onih dozvoljenih granica.. Niko nije mogao da zamisli da rijeke mogu dostici  tom brzinom tako VELIKI NIVO. Svako razmislja, dal ce se ta kisa zaustaviti ,TO JE JEDINA MISAO svima nama , sirom nase regije.

Zamisljam kako ljudi polako razmisljaju sta uzeti od stvari ako se desi ONO NAJGORE. Niko i ne zamislja ,da ce za samo 15-stak sati  doci do nezamislivog VODENOG VALA..KOJI CE ZBRISATI SVE PRED SOBOM.. ZA SAMO 10-15 minuta ljudi ce izgubiti , traktore, aute..  nestat ce im  namjestaj, tehnika...Nestat ce im sve njihove uspomene.. slike.. albumi sa svim onim sretnim trenutcima, koji cine sastavni DIO SVAKOG ZIVOTA. Rodjenje djeteta, rast prvoga zubica, prve prebolovane  ospice, prvu upalu pluca.. prvi pad sa bicikla.. prva mala rana.. prvi odlazak na vakcinaciju..  sve bolesti poput rubeole i da dalje ne nabrajam..  Jer svako od nas , radovao se dolasku sina , kcerke, prvim njihovim koracima,  odlascima u skolu.. prvim roditeljskim sastancima.. Odlascima na more.. U SAMO JEDNOM TRENU NESTAT CE SVE TE USPOMENE.. Velikom brzinom.. u sumrak , sasvim nenajavljeno.. DOCI CE PLIMNI VAL .. i pocet ce polako plaviti od Maglaja..Orasja..Tuzle.. gdje ce se pokrenuti ogromna klizista.. ljudima ce samo u jedan tren nestati kuce, stale..  jednostavno ostat ce bez icega.. A moja draga Bosna i Hercegovina je itako bila  poharana.. unistena.. Pretrpjeli smo rat, glad, strah od granata .. i pored svih problema koji prate ovu  zemlju SAMO NAM JE TREBALA JOS POPLAVA.. Pa zasto .. Zasto je dragi Bog u jednom trenu poslao toliko kise, vode , toliko boli nekim ljudima koji su tako mukotrpno radili da bi sebi napravili krov nad glavom.. U trenu , pocet ce ta luda , luda bujica da nosi automobile.. stoku.. namjestaj.. Ljudi ce pokusati da spas nadju na krovovima svojih kuca, zgrada.. Zivjet ce po ulazima.. I ocajno, OCAJNO CE CEKATI pomoc.. Najzad pomoc , POCINJE DA PRISTIZE. Najgore je onim ljudima, koji se nikada vise nece moci vratiti  u  svoje domove.. Klizista su najgora.. Ona u trenu odnesu po 10 ili 15 kuca.. Strahota.. Jednostavno , tuga , sok...

POMOC PRISTIZE

Sa svih strana poceli su da pristizu pomoci, donacije u vidu , hrane, vode.. higijenskih potrepstina.. Ljudi su se SOLIDARISALI.. Nisu otporni na ljudsku tugu.. NA PLAC I SUZE NEKOGA DJETETA..Najslabiji smo svi na djecije suze.. Gledam komentare nekih mladih ljudi.. koji po 5 dana niti spavaju , niti odmaraju.. I kad ih pitaju novinari, samo KAZU NE NISMO UMORNI.. imamo jos snage.. Moramo pomoci drugim ljudima u nevolji.. I tako evo prolazi vec 6 ili 7 dan od OVE KATAKLIZME.. kako je drugacije nazvati.. Kada su ljudi iz BiH , poslije rata, po drugi put pokrenuti sa svojih ognjista.. moraju u trenu uzeti SAMO ONO OSNOVNO.. to je cesto samo jedna kesica.. sa nekoliko stvari , cipela i u panicnom strahu cekaju dolazak  CAMACA, stavljaju  bluze na prozore a to je znak da joj neko treba neciju POMOC..Ljudi su se ujedinili.. sretna sam zbog toga.. ALI TUZNA.. STO NAM SE OVO SVE MORALO DESITI DA BI SMO SE OPET UDRUZILI..ali ljepo je sto pomoc stize.. sto niko nije , niti smije biti zaboravljen..  Ukljucuju se telefoni za pomoc..  za spas.. Gledam rijeke ljudi koji se okrecu da bi zadnji put pogledali svoju kucu, dom, da bi pogledali dvoriste u kome su mu odrasla djeca.. DA BI ZAPATIO , da ne zaboravi gdje je proveo cijeli svoj ZIVOT,  A SADA SVE TO MORA DA NAPUSTI.. u samo jednom trenu.. gube sve .. Plac, ocaj.. suze.. nemoc..BJES.. LJUTI SMO NA SVE .. zasto, zasto se ovo desilo..NEMA ODGOVORA. MOZDA CE DOCI KASNIJE.. Sada samo rijeka bola.. puno bola.. Ljude smjestaju u zajednicki smjestaj.. U skole,  u sportske dvorane.. Voda, samo voda.. KOJA JE JACA od svega.. nosi uspomene.. NOSI SVE STO NAS JE VEZIVALO NA NAS GRAD..za bilo koji grad u BiH, Srbiji..Obrenovcu.. Vukovaru.. SVE NAS SAMO JEDNO POVEZUJE.. ponovni strah.. strah od nepoznatoga.. gdje sada... Kako opet krenuti  ispocetka.. Ljudi se ne mire sa GUBITKOM UPORNO OBILAZE CAMCIMA SVOJE KUCE.. svako jutro dolaze i gledaju dal je opao nivo vode.. NA ZALOST NIJE.. opet se vracaju u nepoznato.. ne gube nadu... Neko ce se vratiti.. nekome nije ostalo nita.. Neko ce izbaciti stvari, namjestaj.. treba oprati blato.. treba se okupati.. nema uslova  za normalan zivot ..I ONDA SE LJUDI PROBUDE I BOLNO shvate.. da ce htjeli ne htjeli morati poceti iz pocetka.. ZATO IZDRZITE DRAGI LJUDI.. niste sami, niste zaboravljeni.. pomoc ce doci.. vrijeme protice.. ono nosi smiraj..  vrijeme kazu LJECI SVE. Ali sta ce oni nemocni starci i starice koji su umorni od zivota i koji NE MOGU NAPRAVITI NOVU KUCU..  tih ljudi mi je zao.. 

Prosla sam sve strahote , znam sta je bol, strah, znam sta je i glad .. Jer znam kako je kada trosite zadnji kilogram brasna, kada nemate ulja , secera , kafe , jaja .. Nadat se da ce pomoc stici i do najudaljenijeg sela..  Jer svugdje ima dobrih ljudi, ja i dalje vjerujem UPORNO VJERUJEM U LJUDSKU DOBROTU..Zato pomozite.. dobri ljudi.. svakoga covjeka boli njegov gubitak..Nije bitna vjera , nacija.. ipak smo pokazali da smo HUMANI..