.. STA RECI KAD NESTANE DIO TEBE SA TVOJOM MAJKOM

MOJE  MILE MAJKICE VISE NEMA.

Kao u nekom filmu rekla bih veceras, vrisnula bih , ali nemam glasa, krik je u meni, dusa se 

raspada , tijelo me boli iako nisam bolesna.. srce mi ubrzano lupa. Kad bih mogla naredila bih da se ugase sva svjetla , da nastane tama.. jer tako se ja sada osjecam.. Pozelila bih da sunce vise ne sija, znam da je to sebicno..  Jer za mene je ovih dana nastupila tama..   Kako i nece, otislo je jedno drago bice koje me nosilo pod srcem, koje mi je davalo podrsku kad sam tuzna. Dijelila je sa mnom, sve moje uspjehe, tjesila me kad sam  imala  PADOVE .. ali uvijek , uvijek bila uz mene , bez rezerve.. iako mozda nekad je imala i svojih licnih problema koji su bili veci od mojih. Kazu da djeca nekad znaju biti sebicna.. Oprosti majko sto sam mozda nekad na trenutak bila takva.. sto te nisam nekad pazljivo slusala kada si trebala  samo da te neko slusa.. ALI JA ZNAM DA CES TI MENI SVE OPROSTITI.. Majke uvijek sve i bez rezerve oprastaju.. To su nam najveci prijatelji...

Krijem suze, odlazim u kupatilo, da ih ona ne bi vidjela.. Ili jednostavno bjezim van..Da me ona ne vidi u takvom stanju.. Jer ne zelim da zna koliko patim za njom..Izmisljam razne povode samo da na  kratko odem u sobu, kao da bih nesto pospremila.. Perem joj ves.. Cistim sto je cisto.. Isrcrpljujem se , jer kad radim ne mislim ni o cemu.. 

HODAM ULICAMA, SUZE TEKU

Hodam sama ulicama,  posla sam nesto kupiti za nju, ali uz put sam  zaboravila sta je to.. Bitno je da na trenutan uzmem malo snage pa cu joj se opet vratiti..  Ljudi me cudno gledaju, njih samo nekoliko je upoznato sa tim koliko je moja mama bolesna.. pa tako i ovaj put , stanem, progovorim sa zenom kod koje joj kupujem crnu rodakvu, jabuke ili mrkvu i od toga joj pravim sokove.. Da bi joj pomogla  da smanjimo pritisak koji je znao doista biti jako velik.. 

Borim se sa emocijama , sa osjecanjima i ono vjecito PITANJE  DAL SAM JOS nesto mogla da uradim za nju. Pokusavam da je se sjecam kakva je bila u ranijim fazama,  hocu da je zadrzim u sjecanju , kad nije trpila bolove, kad sam je nemocno gledala a nisam  nista vise mogla uciniti da joj pomognem. Mrzila sam taj osjecaj, kad gledate nemocno tjelo svoje majke, a shvatate  iako se vas mozak tog trenutka opire, da u stvari vise nista ne mozete uciniti za nju.

             Mrzila sam taj osjecaj bespomocnosti.. Zato sam odlucila svaki dan ,  biti sa njom koliko mi je to vrijeme dozvoljavalo.. Uporno  sam preko 3 godine , odlazila kod nje . kuhala joj najomiljenija jela, ugadjala joj.. Cistila joj dom, kupala je , mjenjala posteljinu, trudila se u svakom pogledu da joj olaksam zivot. Koristila svaku priliku da joj kazem koliko mi je potrebna , koristila  sam nekoliko recenica - fraza  jer sam znala da joj one daju snagu.. Znala bih joj cesto reci.. ti si mi potrebna, kao hrana, ti mi trebas, ne daj se majkice, ne napustaj me.. OCAJNO SAM SE HVATALA  ZA  NJEN SVAKI MALI NAPREDAK, kao davljenik za slamku, bilo je prekrasnih dana.. Kada je bila tako vedra nasmijana, a bilo je  dana kada nije imala uopste vise volju da se ustane iz kreveta.. Onda bih ja opet nekim zadnjim atomom snage ili mojom upornoscu govorila, pa zar danas ne cemo piti kaficu onu tvoju sa mljekom. Mada joj je doktor zabranio da je pije. Ali ja sam pribjegavala malim lukavstvima, stavljala sam unutra vise cikorije nego kafe i to sve mjesala sa puno mljeka..

A kad bi kafa zamirisala ipak nije mogla odbiti moj molecivi pogled koji sam koristila u trenutcima kad je bila slaba.. Ali tih dana bilo je sve vise.. Ocajno smo se borile ja i moja draga starica.. Koja se doista vise umorila.. Vidjela sam to po njenom pogledu, po tim divnim smjedjim ocima.. Koje su mi govorile.. Ma sto se vise mucis oko mene, pusti me da odem, previse sam dugo ovdje na ovom svijetu. Pusti me da se najzad pridruzim tati , gore na nebu.. A ja sam uporno odbijala da prihvatim te znake.. da  SHVATIM DA JE DOISTA MORAM PUSTITI.. da sam u stvari ja sebicna.. Jer njeno tjelo je bilo previse umorno...

 MOJE VRIJEME SA MAMOM

Dal sam mogla  da  provodim vise vremena sa njom, mozda.. Ali ja sam se do zadnjen casa nadala da ce moja majka uspijeti pobijediti svoju opaku bolest.. 

Na kraju, kad sam uvidila da sve ukazuje na to da ce me napustiti, otici  i pridruziti se ocu.. uzela 

sam kucnu njegu.. Danima sedmicama, ja i njena teta Slavica  mjenjale smo se.. davale joj jutarnju i popdnevu terapiju, jer vise nije bila sigurna kada treba popiti ljekove za srce, za pritisak. koji je jako varirao.. Prolazili su dani , sedmice, Hitna je neprestano dolazila.. i uvidjala sam da se blizi kraj, ali kao i svako dijete , htjela sam se boriti za nju , a ona  je na kraju rekla uradi sto mislis da je najbolje.. Prepustila se... vjerovala  je svemu sto joj kazem..

Citala sam sve moguce clanke  o dijabetesu.. vec godinama... pratila njene simptome.. pojave malih oziljaka po tijelu , a bila sretna kad su na trenutak nestali , da bi se sljedeci dan vratili u jos ruznijem obliku. Ali nista mi to nije smetalo, pa to je moja majka.. Najvise sam je voljela kupati.. Cesljala bih njenu sijedu kosu.. fenirala je .. uredjivala joj frizuru, nokte.. Govorila da je ona MOJA CURICA, moja princesa.. znala sam je tako nekad nasmijati.. Zadnjih mjeseci, sam stalno bila uz nju.. spavale smo u istoj prostoriji ili sam ja znala biti u kuhinji ,samo da cujem kako dise.. Ulazila u sobu i kad bih u strahu pomislila da me je napustila , zvala bih je... ona bi se samo lagano pomjerila , pogledala me i pitala PA ZAR TI NE SPAVAS.. A onda su nastupili dani , kada je ona hodala , nije mogla od bolova spavati, to su mi bili najtezi dani.. I trenutak kad je moja starica jednog dana priznala da vise ne moze sama sebi davati inzulin..

Na kraju smo se odlucili za Dom za stare osobe.. Da sam znala da ce me samo za 18 dana napustiti , ne bih je dala od sebe.. Teska srca sam joj objasnila da joj tamo moze biti bolje, da ce imati drusto , A ONA JE REKLA IDEM AKO TI MISLIM DA CE MI TAMO BITI BOLJE.. Gledala sam njeno bljedo lice, njene umorne oci.. njene smezurane ruke.. koje su me tako njezno grlile.. I jednog jutra smo je odveli.. Obukla sam joj njen najdrazi mantil, njen zuti dzemper, crne cipele koje smo joj jedva obukli jer su joj noge strsno otekle . Spremila sam joj samo najnuznije stvari jer su tako rekli u domu da joj je najbitnije da ima dosta pidzama.. donjeg vesa.. Nikad necu zaboraviti taj dan kad je morala da napusti svoj dom . Uradila je to tiho .. bez puno pogovora..

A ja sam REKLA JEDNA OSOBA NAPUSTA OVAJ STAN , u njega ce uci neki drugi ZIVOT.. okrecili smo stan.. Jer sam ga morala izdati.. slagala sam njene stvari , plakala kao da sam znala da cu je uskoro izgubiti...ljubila svaki predmet koji je ona nosila.. tek tada sam sebi dala oduska i iskreno i duboko se isplakala..  moji su izasli van.. i ostavili me jedan sat ili vise samu..Tako sam ih zamolila..

Oko 17 dana.. ja selim njenu sobu... mjenjamo njen stari regal koji je sada u mojoj kuci.. sve to radim mehanicki i samo zurim da sto vise dana budem sa njoj u domu.. Stanje joj se pogorsava, slaba je ne zeli se vise ustajati.. u Domu su zabrinuti.. a ustvari ona je vec tada prezivjela jos jedan  srcani udar.. U Domu daju sve od sebe.. presvlacimo je zajedno ja i jedna ljubazna medicinska sestra.. Na kraju pred samu smrt.. Jako joj je pozlilo.. Odlazimo opet u Urgentni centar.. tu je cijelu noc drzim za ruku, nisam cijeli dan nista jela.. medicinska sestra joj trazi venu u koju ce joj dati infuziju , istog casa na ruci ostaje velika modrica, sve su to bili znaci ali tad ih nisam prihvatala.. Nalazimo  tek na trcem mjestu jednu venu  u koju joj daju infuziju.  Te noci , moja se majka u stvari pozdrvila sa ovozemaljskim svijetom... Nisam je nikako ostavljala donosili su mi par puta vodu.. rekli da je drzim za ruku..  dali su joj jednu infuziju.. milujem joj blijedo lice.. i stalno je MOLIM , majkice , molim te pogledaj me tim svojim smedjim ocima jos jednom.. Pogledaj svoju kcerku.. znas li  ko je pored tebe.. oko mene masa, bezbroj ljudi, djece koja se kao i ja ocajno bore za svoje roditelje.. Samo vidim kako pored mene prolaze doktori u bijelim mantilima, lica vise ne mogu da pamtim.. Tu noc nekoliko osoba je preminulo tu na stolu pored moje mame .. Ali ja se opirem toj pomisli da bi se to moglo dogoditi mojoj mami... Prestala je pricati , imala je jos jedan srani udar.. koji niko od doktora nije primjetio ..Jedan mi je samo rekao uradit cu joj CT glave.. pogledat cu pluca.. Ali molim vas ne ocekujte cuda , dal ste svjesni koliko joj je godina.. Samo sam klimnula glavom.. Bila sam i ja iscrpljena.. Ljubim moju majku , milujem joj kosu.. brisem lice vlaznom maramicom.. vlazim joj usne..NEPRSTANO JE TRAZILA VODU.. nije je mogla normalno piti , koristila je slamkicu..Podizem joj glavu i tako smo ostale cijelu noc zajedno... poslije snimanja CT-a ,  rekli su da se moram odvojiti od nje.. Sedmicu prije SAMO MI JE REKLA..pogasi sva SVJETLA, ugasi sve.. iskljuci sve infuzije.. meni vise nista ne treba UMORNA SAM TI.. umorna od svega.. umorna od zivota i bolova.. pusti me da odem.. Tu noc to nije mogla reci.. ali u ocima sam joj vidjela  , da doista ona mora otici.. Tuzna sam , sretna.. ponosna na nju.. sretna sto mi je bila majka.. jer moja mama je bila borac, borila se do zadnjeg.. Pitala sam je na samom kraju , prije nego je ZASTPALA... dal znas ko je pored tebe.. samo mi klimni glavom, jer oduzela joj se moc govora.. klimnula je .. pogledala me 2 puta.. i od tada vise nije otvarala oci.. Odveli smo je na NEUROLOGIJU>..

Ostavili je  sa ekipom strucnih ljudi.. rekli su mi da u PETAK donesem iz Doma njene ljekove.. pelene.. da zadnjih dana je koristila i pelene.. i to je tesko podnijela..

Sljedeceg dana mehanicki , uzimama njene stvari, sestre pitaju dal su je zadrzali u Kllinici.. nemam snage da im nista odgovorim. Shvatile su sve. Moja sutnja im je sve rekla.. Tog trena  su mi svi bili krivi..  Ali , tek kasnije cu shvatiti.. MOJA SE STARICA UMORILA.. izgubila JE BITKU SA ZIVOTOM..i nije moglo biti drugacije..

U Petak 14.11 . 2014 OKO   13.00 SATI PRESTALO JE DA KUCA SRCE MOJE DRAGE MAJKICE.. dusa me boli.. utjehe nema.. moji prijatelji mi daju podrsku ali proci ce jos puno vremena.. dok prihvatim cinjenicu da ME JE NAPUSTILA. Da je otislo drago bice koje me je donijelo na ovaj svijet..

DRAGA MAJKICE POCIVALA U MIRU..nadam se da te gore, cuvaju andjeli , da si sa TATOM. da te vise nista ne boli.. POCIVALA MI U MIRU..