Volim kada na slavi na red dođu kolači, bar desetak vrsta, lepo poređani, na lepoj tacni, raznovrsni, isečeni pod konac. Prvo ih gledam, ne znam koji prvi da uzmem, mada znam da ću sve da ih probam. Pa kad napokon izaberem prvi, uzmem ga prstima, pregrizem ga na pola, pogledam drugu polovinu, da tačno vidim kakav je presek i da ukusu koji mi je već u ustima, i mirisu u nozdrvama, dodam i vizuelni efekat. Da sva čula uživaju.
Potrudim se ja i za svoju slavu. Prvo danima listam recepte, u potrazi za dobitnom kombinacijom. Počnem ranije da pravim kolače, pa ih stavim u zamrzivač. Tako imam više vremena da im se posvetim.
Prvi izbor ove godine pao je na Pomoravkine breskvice. Pekmez od šljiva, domaći. Jaja, brašno – toga uvek ima u kući. Rum - bio poodavno na akciji u marketu i završio naravno u mojoj korpi, mada tada breskvice nisu bile ni u tromesečnom planu (akcijama ne mogu da odolim). Pripremim sve potrebno od materijala I naoštrim se da ih napravim najbolje sto umem. Umesim testo, odmorim ga u frižideru, postavim pleh pek papirom i… onda mi se pridruži desetogodišnja ćerka. Hoće da mi pomogne. Posumnjah u njenu umešnost valjanja kuglica, ali ona videvši alatku koju je koristila Pomoravka, znajući da i mi imamo istu, uze je iz fioke i uvalja kuglice identične jedna drugoj, i pobi po lepoti onih nekoliko mojih.
Kad je došlo vreme za dubljenje kuglica, dok sam pokušavala na fin način da odvratim ćerku od breskvica, jer je bilo još dosta posla oko njih, samim tim i još dosta šansi da se upropaste, mada je prvu rundu dobila, stigao je i moj sin sa treninga.
-Uuu, breskvice! Viknu radosno i pljesnu rukama. Mogu li da vam se pridružim? Ufff! Šta sad? Setih se kako su mi pre nekoliko godina ‘’pomagali’’—pa sam pola kuglica pobacala jer su bile izdrobljene ili probušene. U panici, zaboravih da su sada tih nekoliko godina stariji. Grozničavo sam razmišljala na koji način da ih udaljim od pravljenja breskvica, a da taj način bude suptilan. Najbolje što sam na brzinu smislila je sledeće:
-Dobro, dubićemo kuglice, ali ko probuši kuglicu dobija jedan minus.Tri minusa su diskvalifikacija. Dok sam to izgovarala, u sebi sam brojala – tri njene i tri njegove to je šest, znači samo tri breskvice ću da žrtvujem, a i vuk sit i ovce na broju… Prihvatili su moja pravila sa osmehom, čak im je bilo i zabavno što smo u mešenje kolača ubacili i malo takmičarskog naboja. Razmahale se vredne ručice po stolu, ispronalazili razne alatke za bušenje, na čelu sa poklopcem za flašu i burgijom od vadičepa. Sa strepnjom sam gledala ta njihova oruđa bušeći polovine breskvica mojim nožićem i paf – napravih rupu. Odnosno, napravih prvi prekršaj. Nasmejasmo se svi, mada mi, moram da priznam, nije bilo po volji.
-Mama, imaš još samo dva puta fore da pogrešiš, rekoše mi šeretski. Kao da ja to ne znam. Vec malčice iznervirana, ubrzo napravih i drugi prekršaj. Vidim ja da ću da budem izbačena iz igre, a nikako to nisam smela da dozvolim. Uspaničeno dopunim pravila igre, dajući sebi za pravo da broj prekršaja povećamo sa tri na pet. Slatko su mi se smejali dok su sa sporadičnim greškama koje nisu vredne pomena, bušili polovine keksića I punili činiju. A meni ubrzo puče i peti. Šta ću, morala sam da poštujem pravila koja sam sama izmislila. Sedela sam za stolom skrštenih ruku i gledala kako iz njihovih šakica izlaze savršeni šampinjončići. Morala sam opet nešto da izmislim, druga tura tek ispečenih keksića u drugom plehu je tek čekala na red.
-To je samo važilo za prvi pleh, za drugi imamo novih pet prekršaja, snađoh se.
Posle njihovih kraćih konsultacija, ipak mi vratiše moj nožić i ja nastavih da bušim, srećna što sam se vratila u igru. Prvi keksić koji sam upropastila, zdrobila sam ispod stola u levoj šaci da ne vide deca, i opet da ne vide ubacila mrvice u tanjir. I tako sam dva puta neopaženo prošla. Ali stigoh do kraja drugog pleha.
Punjenje i farbanje breskvica prepustih njima. Uvidela sam da mi je ovog puta mesto na rezervnoj klupi. Već gotove uvaljah u šećer – to zaista nije nikakva umetnost.
Na kraju balade, 62 prelepe breskvice su se šepurile sa pleha.
Bila sam prezadovoljna.
Jedino što nam je ostalo više mrvica nego što je trebalo za fil, što su bile uglavnom moje zasluge.
I tako sam dobila još jednu lekciju od moje dece.
Sledeći moj izbor bili su čuveni Krešenti (posle sam po slikama na coolki videla da nisam jedina koja ih je sparivala sa breskvicama, izgleda da postoji neka magična privlačnost između krešenata i breskvica). Recept godine, preko hiljadu komentara i slika u galeriji… pa to mora da se proba, pomislila sam.
Prva tura – pogolemi i malo prepečeni. Tjah! Kako ću ih pred goste… možda su tvrdi - preplaših se malo nekim komentarima.
Druga tura – san snova. Beli, prhki, kao oblačići, znala sam da baš takvi treba da budu.
Treća tura – opet san snova.
Dok sam se divila svojim krešentima, već zaboravljajuci na prvu, probnu turu, utešena izgledom druge i treće, zapade mi za oko divna fotografija koja je taj dan bila slika dana – Sanjine vanilice od Inke. Slika me odvede i do recepta i tamo me dočeka hladan tuš. Znate ono kad pročitate ili vidite nešto što uopšte nije trebalo da saznate baš u tom trenutku. E tako ja saznadoh od naše drage Inke, od koje mnogo može da se nauči, da bi mast trebalo preprati u sedam voda da kolači ne bi povukli ukus na čvarke. A Zoini krešenti i njene vanilice imaju nešto zajedničko – a to je mast u testu. Ja moju, naravno, nisam ispirala. I odmah su proradili u meni razni strahovi – šta ako su moji lepotani, moji krešentići, tvrdi i ako se osećaju na čvarke? A pravila sam ih u vreme bozićnog posta, znači probaću ih tek za Božić ili dva dana kasnije, za Svetog Stefana, našu slavu.
Strpeh se nekako do Božića, kad smo porodično imali Svečano isprobavanje slavskih kolača i dodeljivanje laskavih titula koji od njih je najbolji, koji je drugi po redu itd. Među ovim kolačima našla se i prva tura krešenata i poneka, malo probušena, breskvica. O svojim strahovima što se tiče krešenata, nisam nikome pričala. Kad tročlana komisija u sastavu ćerka-sin-muž stigoše do krešenata, ja za trenutak prestadoh da dišem, očekujući njihovu reakciju. Nastalo je opšte oduševljenje.
-Tope se u ustima! – rekoše deca.
-Fenomenalni su! – reče muž.
-A znaš šta mi se najviše sviđa kod njih? – dodade on dok je uzimao još jedan.
-Šta? – upitah dok je osmeh olakšanja razvlačio moje usne.
-To što se osećaju na mast! - Ispali on.
Potonuše moje lađe. Kad je video moja obešena ramena, ispričah mu celu priču. On se nasmeja.
-Ma šta je tebi, zato što me podsećaju na vanilice, baš zato mi se toliko sviđaju, kakvi te čvarci spopali!
Skupih hrabrost i zagrizoh jedan. Čoveče! Topi se u ustima, a ukus predivan.
Zbogom moji strahovi. Bilo ih je u ovim redovima koliko hoćeš, a svi neopravdani.
Bilo je tu pored krešenata i breskvica i Milynih ruskih kapa, i rozen plus od hatshepsut, sa koje mi se odvojila glazura, i nezaobilazna reformica, za koju mi se prepekoše lešnici jer sam pričala telefonom sa sestrom, i minjoni… Jeste da nisam prala mast u sedam voda za krešente, ali sam sasvim sigurno na ruske kape stavljala sedam glazura, dok napokon nisu izgledale kako sam želela. Posle xy neuspelih pokušaja šaranja belom i crnom čokoladom, završili su posuti rendanom belom čokoladom.
Na našem porodičnom rangiranju kolača, posle reforme prema kojoj ne ume da bude objektivan, moj dragi je, misleći na krešente, važno izjavio da visoku drugu poziciju zauzimaju Komančerosi.
Sve u svemu, nikad mi nisu ispali bolji kolači za slavu.
To kažem svake godine.
:(Još nema komentara