Sin

Slabo spavam . Valjda su godine .Ne spavam pa mislim ,sjecam se djetinjstva , ljudi koji su zivjeli blizu mene , koji su ostavili trag....Neke noci se sjetih njega ....
Jednoga dana ga ugledah na susjedovom balkonu tik uz moga . Malo lice , zivahne oci , par godina manji od mene , malen i zgoljav ali sa cudnom zreloscu  na licu , u pokretima , cudnim mirom u pogledu .Mozda je sutio , mozda je nesto rekao . Ja sigurno nisam to znam , bila sam presramezljiva . Znam samo da je imao topao pogled pun razumjevanja  kojega se nisam bojala , koji me je zvao da ostanem , da ne bjezim ....Nisam pobjegla ....On je u rukama imao plastelin ili glinu i pravio u par poteza bez ikakvog napora male skulpture ...Za tren oka bi napravio zivotinjice , mame , djecicu , automobile , onda bi me pogledao da se uvjeri da sam je vidjela i pravio novu....Nije nikada puno pricao , nije se nikada puno smjesio ali je njegov pogled bio poseban . Nije nikome sudio ,nije se mjesao u tude poslove , nije bio nametljiv ali mu nista nije moglio promaci. Usao je u nase djecje igre na dvoristu sa cudnom jednostavnoscu. Drugi su tesko ulazili , on je usao ne pitajuci nikoga da li je dobrodosao , jednostavno je usao i ostao kao da je uvijek  bio tamo....Imao je snagu i svijest vode , prepun ideja ,uvijek stalozen i pravedan .....Kao u svakom dvoristu bilo je i zlobne  djece koje su se svi bojali ...On  nije , ispred njegovog pogleda takvi su pravili korak unazad kao da su znali da je u njemu neka posebna snaga , nesto o cemu se nije trebalo raspravljati ....Jednom mi je rekao sa jednostavnoscu da u mene ima povjerenja . Iako sam bila mala znala sam koliko je vazna ta recenica , jos i danas je ljubomorno cuvam ....
Malo zgoljavo stvorenje je davalo utisak da razumije svijet odraslih , da ga proucava i nastoji da svojom malom djecjom snagom sprijeci bar one velike katastrofe . Ponekad se cinilo da je on odrastao a mama jos djevojcica koja grijesi i treba je povremeno njezno ukoriti . Oca nije imao od nikada , selio se od jedne kuce do druge , mjenjao " oceve" , mjenjao sestre , mjenjao dvorista , samo je ta  nostalgija za nekim drugacijim  djetinjstvom , za nevinoscu koju su druga djeca imala  uvijek ostajala ista . Njegov je zivot bio daleko od savrsenstva , samo su skulpture bile savrsene , dio nekog paralelnog svijeta koji je sam sebi stvarao da prezivi , da se ima cemu smjesiti , da ima nekome nesto lijepo dati .....
Jednog je dana jednostavno nestao bez prethodne najave , bez pozdrava .Dvoriste je iza njega ostalo prazno a ja sam naucila da se branim sama i prvi puta u zivotu istukla Micu kad  je htio da mi baci glistu u lice ...." Otac" kojega je ostavio iza sebe se vratio casi koju je dok je on bio tamo privremeno napustio...
Jucer pitam mamu da li zna nesto o njemu , kako je , kako se zvao jer sam zaboravila .....Nije dobro , svijet odraslih nije bio njegov svijet , mozda je ostao u svom paralelnom svijetu i odbio onaj drugi sto mu je donosio samo bol , kojega je nastojao  da ne vidi , da zaboravi .....
Zvao se Sinisa ....Zao mi je , strasno mi je zao da je tako  .Sinisa , Sinisa , Sinisa , Sinisa ponavljam sama sebi ...Sinisa kao sin ....sin ali ciji? Sin oca koji je zaboravio da ima dio sebe na svijetu ....Ponavljam si to ime polako kao da ga milujem , kao da milujem onog malog zgoljavog djecacica bez djetinjstva i bez odraslosti .