S vremena na vreme pogledam kakve su se grupe osnovale i uvek se prijatno iznenadim kako Kulke imaju dobre ideje! Kad sam videla grupu ''sada-to je jedino šta postoji'' odmah sam napisala ovaj članak.
U životu nemamo nikakve kontrole nad prošlošću ili nad budućnosti, jedino što imamo je SADA! Zašto onda da sadašnji trenutak ne bude naš prijatelj? Ako sebi govorimo da ovaj trenutak nije ono što mi očekujemo od života, da ćemo da budemo srećniji u budućnosti, samo da imamo još ovo, samo da idemo još tamo... treba da se zapitamo: šta je važnije? Sam proces rada ili cilj koji ćemo da postignemo tim radom? Ovaj momenat ili momenat u budućnosti? Da li je ovaj momenat prepreka koju treba premostiti? Da li je neki momenat u budućnosti važniji od sadašnjosti? Nisam baš sigurna! Budućnost nikad ne stiže, sem u vidu sadašnjosti!
Ako mislimo da je pravi život u budućnosti, živimo u zabludi! Takvo razmišljanje unosi nervozu i nezadovoljstvo, ne poštuje život koji se dešava SADA! Preuzeti odgovornost za sve što se dešava sada, prihvatiti stvari kakve jesu, znači živeti u skladu s prirodom. Jedino tako možemo da budemo pozitivni i da doprinosimo napretku.
John Lennon je to lepo rekao: ''Let it be'' - mudra izreka koju drugim rečima potvrđuju i Budisti i Hrišćani i svi mudri ljudi: budi ono što jesi, pusti druge da budu ono što jesu, prihvati istinu i složi se sa njom. Jedino takvo razmišnjanje donosi mir i napredak.
Prošlost je iza nas, ništa ne može da je promeni, možemo samo da naučimo od nje. Ako stalno razmišljamo o prošlosti, znači da ne poštujemo šta imamo sada, a to je jedino što zaista imamo.
Niko ne zna šta će se desiti u budućnosti, ali sigurno nećemo biti srećni ako nismo fokusirani na sadašnjost i ako nismo pozitivni.
Kada prihvatimo istinu koja je SADA, sa jasnošću i jednostavnošću, život se sam odvija kako je to najbolje za nas. Kada to shvatimo, život postaje svetinja, postanemo puni sreće i radosti.
Konfuzija, ljutnja, tuga, nasilje, konflikti.. nastaju kada ljudi zaborave ono što jesu. Kako je lako zaboraviti istinu i vratiti se u mir...
Ja sam živo biće, ja nisam ono što se meni dogodilo, moje misli ili moje emocije. Ja sam svest koja postoji SADA.
Naravno da je bitno da li imamo gde da živimo, šta da jedemo.. ali ja sada govorim o najdubljem stanju bića, koje je na kraju i najbitnije. U najdubljem stanju svesti nije bitno šta se desilo ili šta se nije desilo. Sve postaje manje teško i ozbiljno. Sve postaje kao lep ples, ni manje, ni više.
Ako uspemo meditacijom da dostignemo taj nivo svesti, osetićemo mir za koji ranije nismo znali. Samo se fokusiramo na duboko disanje i mir.
To je stanje sreće, stanje potpune svesnosti i jasnoće, to je potpuni i pravi MIR.
:(Još nema komentara