Rigojanči iz muzeja

Ne, postavljena je izložba „Rigojanči – ljubav kao slatko nadahnuće“ koja se mogla pogledati tijekom Noći muzeja u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja u Rijeci. Bila je to 14. Noć muzeja s temom „'Muzeji - inovacije i digitalna budućnost' . Kao i ranijih godina i ove godine su se riječki muzeji pridružili ovoj manifestaciji brojnim radionicama, predavanjima, igrama za djecu i mlade, te glazbenim programima. Odaziv je bio  velik unatoč kiši koja je cijeli dan i večer padala.

Moja ekipa i ja (ovaj puta smanjena na tri člana – suprug, mlađi unuk i ja) nismo željeli  propustiti jedinstvenu priliku i kiša nas nimalo nije omela u toj namjeri.

Ove godine odlučili smo posjetiti samo Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja u kojemu su stalne postave, ali su nas privukle i druge izgložbe, ponajprije digitalna tehnologije i multimedija i njihovo korištenje u prezentaciji i istraživanju kulturne baštine, te izložba Rigojanči – ljubav kao slatko nadahnuće. Jako sam se zainteresirala za taj rigojanči u muzeju.

Na ulazu u muzej  dočekala nas je putna čašaiz koje je 1775. pio Josip II., car Austrije, a koja je „krivac“ što danas ulazimo u muzej. Naime, čaša je izazvala niz događaja koje su 1853. g. dovele do osnivanja Muse Civica-  prvog riječkog muzeja. Postavljena je na mjestu gdje svakom posjetitelju muzeja može zaželjeti dobrodošlicu, a vi pročitajte i ostale detalje oko ove čaše.

U Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja – u prostoru Guvernerove palače razgledati se moglo: U obrani domovine, Kroz prozor Guvernerove palače i Staro oružje, Jedra Kvarnera i Tragovi vremena te izložbe Rigojanči – ljubav kao slatko nadahnuće, Spomen-crkva Svetog Duha u Javorci – „Bazilika mira“, „Strojevi za računanje“, izložba keramike s radionice Čarobna glina te Claustra – skrivena ostavština starih Rimljana.

Zakoračili smo u povijesti i kretali se od eksponata do eksponata očarani svime što smo razgledavali – oko nas se nalazio nakit, ukrasni dijelovi za nošnje, razno posuđe, amfore, uljarice... okružilo nas je srebro, bronca, staklo...velika količina nakita koja se sredinom 9. stoljeća počela pronalaziti u grobovima otkriva da su se posebno voljele kititi žene i dijeca, najčešće naušnicama, sljepoočničarkama koje su se nosile obješene o vrpci ili upletene u kosu, te prstenje i ogrlice.

Rađene su od bronce, srebra, pozlaćene broncom i srebrom, stakla, a sve to od jednostavnih primjeraka pa do bogato ukrašenih filigramom i granulacijom. Posebno me se dojmila ogrlica od staklenih i srebrnih perli iz 8. stoljeća, kao i brončane spone – fibule.

Fibule su kopče (spone) koje služe za pričvršćivanje odjeće, posebno za ogrtače. Prestale su se proizvoditi kada se u srednjem vijeku  razvila dugmad, no, imaju nasljednika koji se koristi i danas – zapinjače. Izgledom i tehničkim rješenjem gotovo su jednake modernim sigurnosnim iglama („zihericama“).

Krenuli smo Tragom vremena

– prikazani su materijalni ostaci iz prapovijesti, preko starog i srednjeg vijeka sve do novog vijeka. Nalazi govore o svakondevnom životu ljudi – trgovini, proizvodnji, navikama, sukobima. Iznimno vrijedni nalazi s ranog srednjeg vijeka. Arhivski lokaliteti svjedoče o doseljavanju Hrvata, njihovoj inteligenciji (glagoljica), pokrštavanju, pogrebnim običajima.

Nailazimo na odlično sačuvane vaze, tanjure, vrčeve s ručkama,

 a poboljšanjem kvalitete života – od 12. do 14. st. – počinju se razvijati peći, u početku glinene, a kasnije kaljeve. Luksuzne kaljeve peći bile su smještene isključivo u dnevnom boravku, a osim ukrasa bile su i simbol prestiža. Pečnjak je bio ukrašen raznim životinjskim i ljudskim likovima, svecima, cvijetovima.

Luksuz dnevnog boravka tog vremena ogleda se i u namještaju ukrašenom posebnim ukrasima u obliku također životinjskim likovima i rezbarijama.

Jedan predmet je opet posebno „zabljesnuo“ – privjesak – amulet, od probušenog jelenskog zuba.

Amulet je obično predmet koji osoba  nosi vjerujući da ima magičnu ili čudesnu moć da ih zaštiti ili za izvođenje magije, vjerujući da im donosi sreću. Amulet je dio narodne religije ili poganstva, za raliku od amajlije, koja je sakralni predmet koji nema moći bez svećenikovog blagoslova.

Tragom vremena došli smo do stepenica duž kojih su – na metalnoj šipki „navrezene“ amfore – od 1. do 7. stoljeća – iz Jadrana, Italije, Sredozemnog mora (sjeverna Afrika).

I dok sam zamišljala šta se sve u tim amforama moglo nalaziti, našli smo se na dnu stepenica i nekako sam se nelagodno osjećala jer sam shvatila da su sve te amfore izvađene iz mora, a nalazile su se na brodovima koji su potonuli – u bitkama, zbog nevremena – a s njima i mnogi ljudi, robovi... Stvarnost je okrutna, bez obzira na ljepotu svih amfora koje zaista predivno izgledaju obzirom na vrijeme iz kojega potječu.

I to bi bilo to – otišli smo na kavu, ali nekako sam osjećala da to nije sve – nešto nedostaje. Naravno, gledajući vodić kroz Noć muzeja, uvidjeli smo da nismo sve razgledali. A gdje je rigojanči? Kakav rigojanči, čude se moji dečki? Pa kolač – rigojanči. Čitala sam da će biti izložba o tom poznatom kolaču. Nije bilo druge, nego vraćati se natrag u muzej. Malo smo se pogubili u svim tim izložbama, pa u jedan dio izložbenog prostora nismo niti došlo.

Tako smo krenuli u ponovno razgledavanje. Najprije smo razgledali izložbu Keramika s radionice Čarobna glina

i „Morski puti“ - priča o ribama i morskim organizmima iz podurinjskog podmorja. U toj priči i Šime se vratija – tko zna odakle.

Joj, čuda – već na samom ulazu u prostoriju nalazi se vitrina s čudima iz morskih dubina – ANIMODA, gdje si? Hahahaha, u mislima sam te dozivala, jer su dvije ribe bile identične onoj tvojoj grdobini od neki dan – otvorenih usana spremnih na morski poljubac. Dobro da se nisam počela smijati glasno – nevjerojatno, odeš u muzej i na svakom koraku misliš na Coolinariku.😵

Pogledali smo i Kroz prozor Guvernerove palače – eh, tu bi trebali provesti barem tri puta više vremena od cjelokupnog današnjeg razgledavanja muzeja. O povijesti Rijeke zaista se ima šta naučiti. Tu smo se susreli s Riječkim guvernerima, saznali smo kada i zašto je osnovan Gubernij (administrativno sjedište), o odnosima Rijeke i Habsburgovaca, kako je Rijeka pripojene Kraljevini Italije, a i Ivan pl. Zajc je pozirao za nas.

A za kraj sam ostavila ono najslađe – rigojanči. Izložba je priča o kolaču koja nosi ime mađarskog violinista Jancsija Rigoa i generacijama omiljenog  kolača Riječana, ali i o urbanom životu i kavanama našeg grada krajem 19. i početkom 20. stoljeća.

Postoje različite priče o nastanku kolača rigojanči. Po jednom nagađanju nasto je u budimpeštanskom hotelu Remy u kojemu su često Rigo i Clara odjedali. Upučeniji pak, navode da je Clara zamolila poznatog francuskog kuhara Eskofjera da osmisli kolač koji bi okusom i izgledom odgovarao njihovoj ljubavi. Navodno je Rigo izjavio da je kolač „taman kao njegova koža, bijel poput njene puti, mekan poput njegove duše i sladak kao njihova LJUBAV“ .

Najinteresantnije je što se iza toga kolača krije ljubavna priča koja je u to vrijeme (na prijelazu stoljeća) punila novinske stupce kao veliki skandal, a radi se o violinistu Janči Rigu i gospođi Clari Ward, koja je bila bogata Amerikanka udana za belgijskog princa od Chimaya. Ona je sa svojim suprugom bila vrlo česti gost u pariškim kavanama i restoranima. U jednom od tih restorana svirao je i Rigo Janči. On je bio vrlo poznati romski, mađarski violinista koji je imao svoj bend. Clara se zaljubila u njega i oni su započeli vrlo otvoreno svoju ljubavnu vezu. Uskoro se Clara rastala od svog supruga, a i Rigo je imao suprugu od koje se rastao. Razvod braka u to vrijeme bio je na rubu skandala. Međutim, njih dvoje su se uskoro oženili, zajedno su nastupali, postali su vrlo poznati. Dok je Rigo svirao, Clara je plesala i pjevala i često pozirala za to vrijeme u vrlo slobodnim pozama. Američke, europske, pa i australijske novine pisale su o njezinom burnom životu. No, za te novinske natpise Clara nije marila, već je promovirala ženska prava kada je u otvorenom pismu za jedne novine svim ženama koje dijele sličnu sudbinu poručila neka se ugledaju na nju i zauzmu za sebe. Spomenula je i da je njen život s princom postao stravično dosadan i da je morala nešto poduzeti. Ovakvim izjavama u medijima, Clara je izravno zapalila baklju ženske emancipacije.

No, ta ljubav nije potrajala, a ostala su sjećanja na njih, ostala je slatka ljubav pretočena u taj kolač – rigojanči.

Zanimljivo je da su Rigo Janči i Clara na svojem proputovanju Europom kratko bili i u Rijeci, bio je to dovolja „klik“ da se i kod nas rigojanči pojavio kao neodoljiva slastica.

Od 17. stoljeća nadalje, topli napici (u to vrijeme još uvijek egzotični) kava i čaj ispijaju se u posebnim javnim prostorijama – kavanama. Ono što čini posebnost kavane je atmosfera i udobnost „drugog doma „ ili „produženog dnevnog boravka“. Kavana je mjesto gdje se saznaju dnevne novosti, tračanja, a mnogi i nastaju na tom istom mjestu. U kavanu se dolazi s ciljem da „se vidi“ i da se „bude viđen“.

Hotel Kontinental sagrađen je 1877.g. i uskoro je postao središte društvenog života tada hrvatskog dijela grada Rijeke – Sušaka. Kavana hotela Kontinental bila je kultno mjesto okupljanja, osobito je bila poznata po slastičarskoj ponudi. Tu se mogao degustirati čuveni kolač rigojanči za koji su generacije bile uvjerene da se radi o izvornom riječkom proizvodu.

Postoje brojne inačice ovog kolača, ovisi o kremi crnoj ili bijeloj, ili su u njoj nasjeckani komadići čokolade. Evo jednog recepta:

Iz kavana i restorana, ova fina slastica udomaćila se i u kuhinjama, a recepti su se mijenjali i tko zna u koliko se varijanti rigojanči sada može naći.

Evo jednog pitanja i za vas – da li znadete čemu služi ova sprava?

 Kako sam na početku napisala, tema ovogodišnje Noći muzeja je Muzeji – Inovacije i digitalna budućnost. Predstavljena je suvremena tehnologija koje koriste članovi muzeja u svom radu, a jedna od zanimljivosti bilo je i arheološko iskopavanje predmeta. Pogledajte u videu.

https://www.coolinarika.com/video/871/

A da ne bude sve obično, glagoljicom vam šaljem pozdrav!