Nekoliko starih predmeta koji više poodavno nisu u upotrebi, ali nose za sobom mnoge drage uspomene bili su povod pisanju ovog članka. Svaki predmet ima " svoju priču " i kada bi mogao govoriti saznali bismo mnogo toga, što je ostalo sakriveno među " četiri zida kuće " kako je znala govoriti moja mama. Ako želite krenite sa mnom u taj " neki davni svijet predmeta koji imaju svoje sakrivene priče ", biti će mi drago, a ako ne, rekle bi stare bake u mom kraju " i tako dobro ", ma šala mala.....
Mogla bih slobodno reći da je ovo priča o nekom drugom svijetu, vraćanje u neka prošla vremena, prožeta gotovo zaboravljenim predmetima, uspomenama i sjećanjima. Pokušaću vam ispričati priču kroz stvari i predmete koji su danas samo ukras ( ures ), podsjećanje na nečije djetinje dane, svoje najbliže , znance kojih više poodavno nema. na mladost i djevojaštvo, na okupljanja iza crkve nakon mise, na kolo i tamburaše, seoska proštenja i kirvaje, ljetna popodneva na klupi pred kućom, okupljanje druga i susjeda, na vrijeme bez televizije, možda uz poneki radio, bez automobila, vrijeme kada je " carovala motika " , kada je imati bicikl značilo biti bogat, ukratko na neke prošle dane, ljude i trenutke. Mnogo toga od nabrojanog više nema, ako mene pitate ostaje upravo žal za tim zajedništvom i iskrenim druženjem koje se pomalo izgubilo, ljudi su postali nekako drugačiji, otuđeniji.
Kažu da vas posao može dovesti svugdje, da čovjek mora i može raditi svakojake poslove, mene je konkretno doveo i do ovakovih stvari o kojima pišem ovih nekoliko redaka. Kada zatvorim vrata za sobom čini mi se kao da sam ušla u neki drugi svijet, koji se razlikuje od ovog našeg današnjeg, svijet bez suvremenih čuda tehnike i tehnologije, izuzev možda tv. bez mobitela, interneta, Vibera, Instangrama, Fejsa i tako dalje. Ja to zovem " odmorom za dušu " , vrijeme kada ne morate stalno biti dostupni, na netu, kada možete pobjeći u neki drugi svijet, u neka prošla vremena.
Kako bih vam dočarala o čemu govorim poslužiću se i slikama. Možda će ovi svileni jastuci u nekima od vas probuditi sjećanja na vaše bake...
Evo još jednog....
možda ste ih imali prilike i vidjeti negdje, prije su bili obavezni dio nekog kauča ( drvene klupe ili možda otomana ), gdje sam ih ja i pronašla. Nekada niste mogli zamisliti kuhinju bez tog otomana, vrste kauča, a na njemu naravno pokoji jastuk.
Kažu da nam sat pokazuje vrijeme, neizostavan je u svakom domu, kako bi svugdje stigli na vrijeme i ispunili svoje dnevne obveze. Nosili smo ih , ili ih još uvijek i danas nosimo na ruci, iako rjeđe moram priznati nego prije, jer danas gotovo svatko ima mobitel koji je zamijenio na neki način nošenje ručnog sata. Kako sam rekla ima ih raznih, najčešće su izrađeni od plastike i metala ( tu mislim na one zidne ), dok su prije bili drveni s metalnim dijelovima, nešto poput ovog na slici....
Njegova vlasnica kaže da ju podsjeća na mnoge sretne trenutke u životu, koje je na neki način obilježilo njegovo kucanje i izbijanje, svakog sata. Svaki puta kada izbija na polovini i cijelom satu, ona zna brojati da vidi jer dobro ide, kaže da joj je to svojevrsna zanimacija, sada " kada nema drugog posla ".
Ovaj " stari veker " kako smo ga nekada zvali, imala je gotovo svaka kuća, ne znam samo da li je slučajnost to da je stao baš na 12 sati ha,ha,ha.....
Što bi ova priča bila bez veoma stare mašine za šivanje na nožni pogon, za koju i mene osobno vežu brojne uspomene ( mislim ne konkretno za ovu na slici ). Taj stari stroj sjeća me ne neke drage ljude koji više nisu među nama. Kao malena djevojčica znala sam često sjediti na tronošcu uz moju ujnu, koja je imala ovakav isti stroj i gledati kako njeni vješti prsti izrađuju (šiju ) pregače, suknje, haljine i još mnogo toga. Na ovome na slici nalazi se još čak i konac, sve je na mjestu kao da će svaki tren netko sjesti za njega i početi šiti.....
Bila je ovo priča o stvarima koja pripadaju nekim prošlim vremenima, možda su vas podsjetila na neke vama drage ljude kojih više nema, a možda ste i sami naišli na nešto slično " iza nekih vtata " kao i ja. Ove stvari na slikama pripadaju jednoj meni dragoj osobi, kako ona u razgovoru veoma često spominje " masnicu " ili da me bolje razumijete orehnjaču i makovnjaču ili gužvaru, nisam odoljela, a da ne postavim i jednu sliku, koja će na svojevrsan način zaokružiti ovu priču.....
Za sada toliko od mene, ako imate priliku ponekad se sjetite neke tamo " bake ili tete " koja možda živi sama, posjetite ju, malo popričajte, njoj će biti drago, a i vi ćete se osjećati bolje, jer znate kako kažu " uvijek je lijepo pokloniti nekome barem dijelić svog slobodnog vremena.... ". Lijepi vam pozdrav iz osunčane ravnice!
:(Još nema komentara