Cika Ramac je pravio najbolje kifle na svijetu.
I mozda jos dalje jer tamo nisam nikada bio. a ni moji prijatelji. Tada smo bili jos djecaci, kratkih pantalona, podasisani "na stranu". Mi dinamovci na desnu a zvezdasi na levu, hahaaa.....
Ali kifle, one slane, povijene kao mladi mjesec kupovali smo svi kod cika Ramaca. Jeli smo ih onako suhe, bez icega, na putu ka skoli, i na putu od skole. Imao je cika Ramac uvijek otvoreno i uvijek mirisne tople kifle. Oh, novac? da nekad smo imali a nekada ne. No kifle som uvijek dobili. Hvala pokojnom cika Ramacu......
Kazem jednog dana ocu mom.
"Stari, majka te fali u komsiluku, kaze da ne znas ni jaje skuhati sebi za dorucak". Otac gleda, gladi bradu, cese kratko osisanu kosu i namigne: a velis, fali me? Hvali ili kudi ne znam, ali komsinice crkose od smijeha. I kaze da nisi bas vican otvaranja konzerve sardina.
Otac se smije; yebo ti konzervu kad otvaraca nemas, a lako je skuhati jaja ako ih imas. Treba, sine, zaraditi pa iamt,i a kuhati i ne moras ima restorana..... Nisam mu dao da zavrsi vec nastavih: ja cu nauciti kuhati, i pravit cu pitu i hljeb a njvise kifle kao cika Ramac. Ja, ja, dodaje on. Nadam se da ce te jednog dana platiti pekaru dug ti i tvoji drugovi da ne moram ja izmirivati vase dugove....
:(Još nema komentara