O slobodi: stvarnost ili iluzija?

Jedan je grad prije nekoliko mjeseci učinio neke svoje stanovnike sretnijima od drugih….

Jedan je grad nakon dugo vremena shvatio da je dijelu njegovih stanovnika nemoguće osigurati plaćanje visokih podstanarina, da su postali nezadovoljni, apatični i u stalnoj borbi za svoj metar prostora, nesretni….

Taj je grad poklonio prostor za gradnju stambene zgrade sa stanovima koje će ponuditi na prodaju pod povoljnim uvjetima zainteresiranima…..

Objavljen je natječaj, prikupljene prijave i dokumentacija i sačinjena je bodovna lista….

Jedan je grad konačno dao ljudima nadu.

Pravila natječaja bila su razvidna; ovo jest dozvoljeno, ovo nije, ovo se boduje, ovo ne može donijeti niti bod. Ljudi su počeli danima opsjedati zgradu MUP-a kako bi dobili potvrde o prebivalištu, neki su selili na brzu ruku iz roditeljskih u podstanarske stanove, ured javnog bilježnika morao je uvesti brojeve kako bi se izbjegle gužve radi ovjere dokumenata, dječji vrtići i osnovne škole počeli su s izvlačenjem matičnih knjiga i evidencija kako bi natjecateljima u nedostatku podataka u MUP-u, potvrdili pohađanje ustanova i na taj način dokazali da je N.N. stvarno ovdje živio jer je primjerice išao u školu 8 godina.

Sve te poteškoće nisu mogle umanjiti nadu onima koji su se prijavili na natječaj i čekali rezultate privremene liste, protek žalbenog roka i na kraju konačnu listu.

Njih pedesetak i nešto bilo je sretno. Uspjeli su u nečemu. Ostvarili svoje snove.

Onda je došao dan svečanog rezanja vrpce uz prisutnost zaslužnih i manje zaslužnih i njih 50-tak i nešto moglo je pogledati svoje stanove. Prvi kat lijevo, stan 28 C ili drugi kat ravno, stan 40 A… ulazak i mnogima je sretan smijeh - splasnuo. „Zar ćemo stanovati u hodniku?“, pita B. svoga supruga. „Mama, a gdje je moja soba?“ dijete povlači za ruku svoju mamu dok u potrazi brzaju kroz stančić.

Pravila natječaja, rečeno je, bila su razvidna. Ljudi će se natjecati za stanove, a ne stanovi za svoje buduće stanare. Grad nudi na prodaju nešto trosobnih i dvosobnih stanova, puno više jednosobnih i garsonijera. Sačinit će se bodovna lista. Nije važno ako većini zainteresiranih prema standardima pripada pravo na trosoban stan. Kad se trosobni podijele, po listi, a ne potrebama, ide se na dvosobne, jednosobne…. Zato su neka djeca bezuspješno tražila svoje sobe. Pravila su propisivala i to da je zabranjeno uspjelima u natječaju šetati gradilištem, kasnije zgradom, uplitati se u poslove građevinara, taracera, stolara, vodoinstalatera….. Nema muzičkih želja. Stanovi su ponuđeni po povoljnim cijenama, m² nije 2200 eura već ispod 1000, pa zar već i to nije poklon? Tko nije zadovoljan, neka ruši, pregrađuje i radi po svome, kao da je glasila poruka. A većina je bila nezadovoljna dodijeljenim, viđenim i plaćenim (iako ne i otplaćenim). Pa su umjesto u roku od par dana useljavali u svoj stan 5 mjeseci ili barem toliko, koliko su trajali radovi na preuređenju prostora. Dva puta plaćeni zidarski, taracerski, električarski i ini radovi ….. je li to ušteda i je li to očekivana sreća?

Kako danas živimo u eri brzog protoka informacija, saznalo se da je ipak jedan od njih šetao gradilištem i budućim stambenim prostorom, da je dao promijeniti raspored prostorija, predložio druge pločice i instalacije i njegov je stan bio po njegovoj mjeri. Pa su se ljudi žalili, mediji raspisali i kako to obično biva, na scenu stupa narodna mudrost: tresla se brda, rodio se miš. Promijenilo se nije ništa. Za tog spomenutog. Kao ni za ostale kojima je tek preostalo da sebi samima upute pitanje: ta u čemu je moja sloboda?

Mmm.. da, pitanje slobode, što to ona jest ili nije opet se može različito tumačiti, ovisno o tome tko tumači i u kakvu svrhu.

Tumačenje ovoga koji je mimo pravila uzeo sebi slobodu uređenja budućeg prostora ići će u smjeru da je sloboda čovjeka u tome da može činiti što ga volja. Nasuprot takvom tumačenju, ljudi koji su poštivali pravila pa ostali prikraćeni za pravo prilagodbe prostora i u krajnjem slučaju nižu cijenu, tumačit će da su prevareni jer im je uskraćena sloboda djelovanja u vlastitom prostoru.

Upravo radi takvih ali i sijaset sličnih primjera čovjek se počesto pita što je sloboda, kome pripada i postoji li uopće?

Jesmo li slobodni? Jesmo li uistinu ikada bili slobodni? Vjerojatno jesmo, uspoređujući današnje stanje društva i većine pojedinca s onim, robovlasničkog ili kasnijih, totalitarnih sustava. Nismo fizički u okovima, biramo zvanje i posao za kojega smo i plaćeni, biramo partnera, mjesto življenja, prijatelje, TV program, odjeću i hranu pa iako u današnje vrijeme i u našem društvu ima velikih problema još uvijek možemo govoriti o slobodi. Ili nismo, jer je već našeg prvog pretka u slobodi ograničila ćud prirode, potom drugi pripadnici plemena (društva), a onda i on samoga sebe. I tko je zapravo onaj prvi koji je ponudio svoju slobodu drugome da mu, paradoksalno, tek tada bude zalogom sigurnosti i zadovoljstva?

A možda se slobodom samo zavaravamo, istodobno raspeti između tisuća ograničenja? 

Promatrajući naime ove dvije suprotstavljene strane kao da se nameće zaključak da je upravo s nastankom društva izgubljena sloboda te da se u slobodnom društvu pojedinac za svoju slobodu mora tek – izboriti. Granične su crte (preko kojih nema preskakivanja!!) najednom postale vidljive u svakom segmentu jer su građani prihvativši državno uređenje i društvene zakone uveli red, a sebi nametnuli ograničenja. Kada bi se svi pridržavali prihvaćenog bilo bi idealno, no što se zbiva kad se netko ponaša mimo pravila i zakona? Naime, da su se ovi prikraćeni grupirali i zahtijevali od gradske palače izjednačavanje slobode djelovanja vjerojatno bi prekršajno odgovarali zbog narušavanja mira i reda. Da je bilo koji pojedinac uzeo batinu i nasrnuo na prekršitelja odgovarao bi prekršajno ili čak kazneno. Pa su se ljudi okrenuli put zakonskih mogućnosti, napisali žalbe koje su redom odbijene, te je došlo vrijeme za još jednu, u ovom slučaju Orwellovu: "Svi su jednaki, ali neki su jednakiji od drugih."

U mnoštvu sloboda, duha, tijela, govora, političkog uvjerenja, financijske, društvene, građanske osobne…. izgubila se apsolutna, ona, koje se čovjek odrekao, e, da bi je vječno sanjao i vječno za njome žudio.

Ili su pak slobodni oni koji su svega lišeni? Ako se lišen svega, može uopće živjeti?

Tko je od navedenih odabrao pravi način tumačenja svoje slobode i je li zapravo pogriješio treći, onaj, u čiju su se korist građani odrekli dijela svoje slobode kako bi njome upravljao na jednak način, pitanje je koje bi možda mogao razriješiti najjednostavniji pojam slobode kroz misao J. J. Rousseaua: Sloboda čovjeka nije u tome da može činiti sve što želi nego u tome da ne mora činiti ono što ne želi.