New York za početnike

E, sad, gdje i kako početi pripreme na putovanje, bilo je prvo pitanje. Iz nekog fonda zdravstvenog osiguranja vratili mi nekoliko stotina eura i eto prilike za kupnju karata bez da se porodični proračun bitno poremeti. Datum? Neka bude rano proljeće ili rana jesen, odlučimo, i kako sam za kraj aprila našla povoljne karte (Beč - London - New York, povratna karta 325 eura, moj rekord u kategoriji povoljnih avionskih karata), odluka je pala: osam dana svjetske metropole, krajem aprila.

Karte rezervirane nekoliko mjeseci unaprijed, znači dovoljno vremena za pripreme. Pitam za savjete gdje rezervirati prenoćište; jeste da imamo i poznatih tamo, ali bilo mi neugodno nekog tražiti da me smjesti u svoj stan za više od tjedan dana, i to nas dvije. Idemo u hotel, bit ćemo i slobodnije, komotnije. Lokacija - negdje usred Manhattna. Da se ne vozimo svaki dan iz Brooklyna, Queensa, Bronxa ili Staten Islanda (to su sve općine koje skupa s petom, Manhattnom, čine grad New York) u središte i na večer nazad. Znači, počinje potražnja za povoljnom hotelskom sobom.

Pripreme

Kaže kći: "Mama, svejedno gdje spavamo, pa idemo gledati grad a ne hotelsku sobu". Pametno moje, mislim u sebi, i dva ili tri tjedna potrošila sam na pretraživanje internetskih stranica s ponudom hotelskih soba na Manhattnu. I našla nešto što nam je odgovaralo: mali hotel u 32. istočnoj ulici, dvije avenije in dvije ulice od Empire State Buildinga, tako s orientacijom neće biti problema. Rezervirano, čak se ne plaća internetom nego pri dolasku u hotel. Znači, u nekoliko mjeseci možemo uštedjeti da platimo i hotel. Takoreći New York na rate.

Idemo dalje. Prijateljica, koja ja tri mjeseca radila u New Yorku, rekla mi je nekoliko stvaril ali ipak sam sama najviše tražila internetom. Kupila i jedan vodič, najprije jedan osnovni, potom jedan malo opširniji i detaljnjiji. I uskoro se uvjerila da ima newyorški turistički centar, onaj službeni, gradski, jako dobru internetsku stranicu, punu korisnih informacija.

Dobro sam proučila sve o gradu:  kako je nastao i kako se razvijao, kako su nastajale i mijenjale se pojedine četvrti grada, kako se razvijao i Manhattan. Kasnije, kada smo stigle tamo, pokazalo se korisnim što sam dobro proučila sistem ulica i avenija odnosno kako je Manhattan podijeljen Petom avenijom na istočni i zapadni dio, pa se tamo jako lako snaći. Jedino je južni dio Manhattna ostao iznimka, tamo su ulice isprepredene, nisu geometrijski poredane po brojevima od juga prema sjeveru i po avenijama prema istoku i zapadu.

Dobro sam se pripremila i za razgledanje pojedinih znamenitosti. Nisam pretjerivala, rekle smo ja i kći bolje nekoliko stvari manje i to temeljito, nego da trčimo amo tamo i ništa ne zapamtimo. A na mjestu samom možemo i mijenjati odluke. Glavno da ne izgubimo glavu kada stignemo tamo.

I tako, dočekale dan polaska. Iz Beča do Londona, na onaj čuveni Terminal 5. Na sreću pa smo imale skoro pet sati vremena do leta prema New Yorku, inače tko zna kako bi bilo. Naime, na tada tek otvorenom novom terminalu na Heathrowu, pokvarile se električne stepenice i u osrednjoj sali nastala tolika gužva, da su radi toga mnogi zakasnili na letove.

Tko kome da pokaže put?

U New York stigle smo oko jedanaest na večer. Pravac prema taksijima - stale u red, ispred aerodroma nema trte-mrte i mahanja; sve pod kontrolom. Kada smo došle na red, dobile smo papirić s registarskim brojem taksija, napisanim vremenom kada smo krenuli i s još nekoliko podataka. Vozio nas je domaćin, crnac, s mobitelom na uhu. Razgovarao je svih 45 minuta koliko je trajala vožnja od aerodroma JFK do našeg hotela, Grand Union, u središtu Manhattna. I kada sam platila još je uvijek imao mobitel na uhu, i prtljag nam je iz auta dao držeći slušalicu u ruci.

I ta je vožnja taksijem pokazala da sam se dobro pripremila za put. Naime, ESB vidi se iz daleka, znala sam da je naš hotel dvije avenije od Pete prema istoku i dvije ulice niže od 34., na kojo se nalazi najznamenitija zgrada NYC. Tako da sam se odmah znala orientirati. Na svu sreću, inače bismo se valjda do jutra vozili u krugu. Imajući pred sobom točnu adresu hotela, taksista nas je nekoliko puta vozio u krugu ulicama oko hotela (i tamo je promet uređen većinom jednosmjernim ulicama). Već sam ga pitala u čemu je problem, on je samo mignuo ramenima i vozio dalje. I tako, mi već peti put stojimo na semaforu i ja pogledam desno te vidim natpis Grand Union hotel. Dotaknem ga rukom i kažem mu, da je ne desnoj strani naš hotel, on se nasmije, skrene desno i čak se zahvali da sam mu pokazala put. I tako, konačno stigle i u samo središte grada, koji nikad ne spava.

Na prvi pogled hotel je u redu: soba čista, kupatilo jes malo, jedva se okreneš ispod tuša, ali sve se sjaji od čistoće, peškiri bijeli, mekani i mirisni. I krevetnina miriše na svježe i brzo smo utonule u san.

 Od ESB do doubledeckera

Šta ćemo raditi prvi dan? Idemo za nosom, odlučimo. Iz hotela krenemo prema ESB, malo prije hotela naiđemo na Starbucks i odemo na kavu i doručak. Uz pijuckanje kave - baš nam je bilo smiješno da nas pri narudžbi pitaju za ime, i to zato da kada kava stigne zovu te imenom da je uzmeš - odlučimo da idemo najprije na vrh ESB. Da vidimo NYC s visine, da dobijemo neki utisak o gradu, da se lakše orientiramo. I vrijeme je bilo baš lijepo, sunčano, a ni gužva nije bila velika. Ta nam se odluka kasnije pokazala za ispravnu -  svih sedam dana koliko smo još prolazile pored ESB, redovi nikad nisu bili kraći, posjetioci su stajali i redu i na ulici, što znači od dva do tri sata čekanja da stigneš na vrh.

 Prije nego napišem još koju stvar o utiscima možda jedna važna napomena: kada dođete u NYC i imate namjeru posjetiti nekoliko znamenitosti, svakako najprije idite u njihov turistički centar ili interentom nabavite New York City pass (taj ili neki drugi, odlučite se prema vlastitim potrebama i željama). Ne samo da je svota za ulaznice za pojedine znamenitosti (plus vožnja brodom oko manhattna) upola jeftinija nego da plaćate svaku posebno, dodana vrijednost tog citypassa je u tome što najviše štedi vrijeme: naime, city pass omogućuje ulaz mimo reda, što zna biti dobrodošlo kada su pred nekim znamenitostima dugački redovi. Kći i ja smo tako jednog kišnjeg dana stale na čelo reda ispred muzeja Guggenheim - redaru smo samo pokazale citypass i u muzej smo ušle u trenutku kada su dva posjetioca izašla, i to ispred svih onih koji su u redu za karte čekali i čekali ... U unutrašnjsti, za one koji imaju city pass imajo posebne blagajne pa se i ulaznice dobiju tako reći preko reda. Imajući u vidu da se na ESB u reda čeka i po nekoliko sati, jasno je kako je fino imati city pass i proći mimo svih.

Pored toga, u turističkom centru možete besplatno dobiti ne samo kartu grada nego i mnoštvo raznih kupona za popuste u restoranima, trgovinama, kazalištu ... Isplati se uzeti jih, recimo 11 posto popusta za kupovinu u Bloomingdailu ili Macy's na svotu od 250 dolara znači već ručak i piće u tamošnjem restoranu.

Još smo brzo stigle na vrh ESB, uz obavezno slikanje ispred makete zgrade. Imale sreću da je i gornji plato za razgledanje bio otvoren, pa smo grad vidjele i iz tako zvanog observatorija, najviše točke s koje posjetioci mogu vidjeti New York. Potom smo krenule lunjati ulicama, da malo osjetimo gradsku vrevu. Prema sjeveru, odlučile smo, i polako do informativno-turističkog centra, gdje bi me trebao čekati putem interneta rezerviran city pass. Kada smo stigle, nigdje ga nisu našli, tako da sam platila samo pass za kćer, a potom su nas poslali do zamjenika šefa odjela za odnose s javnošću (fotografirali su nas za jednokratnu posjetu, otpratili do lifta ...). Valjda radi toga što sam imala uza se novinarsku iskaznicu. Počastili su nas kavom i vodom, dali hrpu propagandnog materiala, dodali da su na raspolaganju za sve informacije ili ako imam neku posebnu želju da se možemo sve dogovriti. City pass mi na osnovu novinarske iskaznice pripada besplatno, rekli su mi. Zahvalila sam se na ljubaznosti, pozdravili smo se i - idemo nas dvije dalje u istraživanje grada. Nakon što smo ga vidjele s visine, prošle pješice od 34. do 53. ulice, na redu je malo - vožnje.

Autobusom, doubledeckerom. Na mogu si pomoći, ali obožavam vožnju gradovima tim autobusima. Onako s visine gledati kako se bus kreće ulicama, niti ne čujem onoga koji nešto govori. Kao malo dijete. Tih nekoliko sati vožnje taman je da osjetiš grad na posve drugi način nego je pogled s visine, i, naravno, na posve drugi način nego je švrljanje ulicama, lutanje kvartovima i kontakti s ljudima koji tamo žive. Ali, doći će i to na red.

I tako, prošao naš prvi dan. Usput smo nešto i jele, u slučajno izabranom lokalu na jednoj od avenija. Voća i povrća koliko hoćeš, salate sastaviš sam, meso, rakove ili ribe ispeku ti svježe za nekoliko minuta, i uoće nije skupo. Na večer, nakon sata odmaranja, otišle smo u restoran blizu hotela. Talijanski, baš nam se jela tjestenina. Plus tiramisu i časa vina. Platile duplo više nego u podne u onom samoposluživanju. Ali ovu večer jele smo na stolu s bijelim stolnjakom, platnenim ubrusima, poslužili su nas konobari, nismo same nosile pladanj. A to ima svoju cijenu. I tih 50 dolara nije mi bilo žao dati.

Jedva vidim nebo

Dan dva. U jutro izlazimo iz hotela, ali tek nakon obilnog doručka u malom lokalu uz hotel. Idemo na kavu u Starbucks, planiramo šta ćemo danas raditi. I tako, opet krenemo ulicama, prema sjeveru, u smjeru Central parka. Idemo Petom avenijom, pa skrenemo malo i idemo Šestom, pa skrenemo desno i nastavljamo četvrtom... Skrenemo i na Times Square. I u jednom trenutku prošine me misao: ja ću tu poludjeti. Samo beton i staklo, neboderi, ne vidim nebo. Živim ispod planine, okružena zelenilom, a tu moram skoro vrat slomiti ako hoću vidjeti nebo. Ujutro, s prozora na prvom spratu hotela, nit ne vidim kakvo je vrijeme vani .... gledam u zidove zgrada na drugoj strani ulice. Gužva na ulicama, nema kafića vani, da sjednemo i uživamo u pravoj kavi a ne onoj "american coffee" ...

Stignemo do Central parka. Krenemo dalje, pješke naravno, na zapadnu stranu, idemo do jednog od najznamenitijih muzeja. 

Ne treba trošiti riječi o njemu, to treba vidjeti.

I nema smisla da više pišem šta smo sve vidjele i doživjele.

Zapravo, New York treba vidjeti. I doživjeti. Kada se neboderi popnu na vrh glave, odeš na južni dio, U Little Italy, China Town, Tribeca, Greenwich Village ... Washington park i studenti. Lower Manhattan i isprepredene uličice. Pa preko, Brooklyn.

Ono, da ću tamo poludjeti - nije dugo trajalo. Možda nekoliko sati. Dok se NYC nije nekako uvukao pod kožu. Sa svim sitnicama koje srećeš po pojedinim dijelovima grada.

Tracy je pisala o New Yorku kao netko tko ga dobro poznaje i kako doživljava neke detalje. Ja sam pokušala opisati prvi susret s tim megapolisom, gradom koji nikad ne spava, tom kotlu naroda i kultura, svijetu u malome, središtu financijskog i još kojeg svijeta. Svijetla koja se nikad ne gase.

Moguće da se New York ne zavoli. Ali ipak, treba ga i vidjeti i doživjeti. Ja sam se nakon prvog posjeta još dva puta vratila tamo. I još ću se vraćati, ostalo je još mnogo toga za vidjeti i doživjeti.

 A i šoping tamo nije na odmet ...