Nase baste

Vjerovatno svaka zena  trazi svoj otok, svoju oazu mira gdje se moze odmoriti , za svaku zenu je mogu reci mali  bijeg od stvarnosti upravo nasa basta, dvoriste . Cesto u jutarnjim satima posebno u proljece  (mada to ove godine nije slucaj jer su obilne padavine) volim prije svih mojih ukucana , sici u dvoriste , proci stepenistem uz zeljeznu kovanu ogradu, na koju sam jako ponosna, pogledati penjenjacice, prkos, pustinjsku ruzu koja doista ima opravdano ime. Tako je sitna, mala, a tako prkosi vremenu , suncu  i doista joj ne treba puno uslova da bi cvijetala.   Izmedju ostaloga zato je i volim. Uz zid moje kuce je divan mali kameni podzid , gdje na vjetru lelujaju latice i listovi od narcisa koji je meni najljepsi vjesnik proljeca poslije divljih ljubicica. Prolazim pogledom , opet su se otvorila 4 nova cvijeta, zaljevam rano svako jutro kad pocnu velike vrucine nekad i u 6.00 ujutro prvo ruzu , koja je dostigla visinu zeljezne ograde , prskam je i gledam kako voda kaplje i klizi preko njenih mesnatih listova. Razmisljam dal cu ove godine napraviti sok ili setbet od ruza . Jednostavan je cerept svaki drugi dan uberem po 100 gr latica od ruza, operem ih , pospem sa 2 soljice secera . Stavim u teglu i tako danima dok se ne napuni do vrha . Negdje u pola tog procesa nasipam po jednu ili dvije soljice vode i na teglu od 4 kg ide oko 2 kesice limuntosa. Obozavam ovaj sok , divno je osvjezenje u ljetnim danima kad su velike vrucine , nista me ne moze osvjeziti kao prirodan sok . 

Poslije ruza , u dvoristu imam nekoliko cvjetova koje sam okruzila sa nekoliko oblutaka , kamena koje sam donijela sa rijeke Miljacke, tu obicno svakog ljeta posadim prkos, timijan, po neki narcis ili neku drugu vrstu lukovice. Onda prilazim  mjestu gdje obicno sjednem ujutro u hladovinu vinove loze koja krece sa listanjem tek pocetkom JUNA , na tolu je musema, stoljnak i obicno cvijeca koju palim kad su prisutni komarci ima predivan miris limuna, citrusa inace te lagane mirise jako volim.

A onda sljedi kava, kafica.. ko vec sta voli . Obicno pravim jednu , ja to volim reci samacku kafu, listam svoje casopise, razmisljam , sto skuhati za rucak, ako idem raditi do kada sve to sto smislim mora biti gotovo..Pa opet malo ustanem, zalijem drugi dio baste gdje imamo mlado stablo jakube i tresnje, a u samo dnu je bijeli bor..A njega ukrasam zimi pred Bozic, ali o njemu neki drugi put . Odem do postanskog sanduceta , da vidim dal mi je slucajno promakao neki racun, ali nikad ga rano ujutro ne otvaram da mi ne bi pokvario dan, mislim da znate sto mislim. Ma , otvorit cu kovertu kasnije , hocu da u miru uzivam u tisinu, u pogledima na bastu ..jednostavno hocu sebi da ugodim.  A racuni mi remete taj mir. Pogledam u jorgovan, svakodnevno kad procvjeta uberem par grancica koje stavim u svoju kuhinju , jer volim prisutnost cvijeca u tom dijelu stana. Uzivam u aranziranju cvijeca .  Oko kuce, imam 3 penjacice .. koje pokriju skoro pola fasade od kuce i cijeli komsiluk pa i ja uzivamo u tom cvijetanju.Ne cesto zateknem komsinicu , kako noseci teske kese s pijace zastane bas ispred nase kapije, da bi se odmorila i da usput  baci pogled na bastu, ako sam tu popricam sa njom, o uobicajenim , svakodnevnim stvarima. Uglavnom to je mjesto gdje nalazim  inspiraciju , gdje po nekad malo pobjegnem od stvarnosti  i razmisljam sto skuhati za rucak kao i svaka zena , domacica . Jer svaka od nas  bar na trenutak  razmislja , ma sto danas da skuham, nekad je teze smisliti , nego skuhati i tako svaku sedmicu, svaki dan .

Ima dana a posebno noci, kada u smiraj u suton,

posmatram svoj bijeli bor, gledam ulicnu rasvjetu, slusam susjede kako lagano zatvaraju svoje zeljezne ogrde. Neko cvijece zaljeva u vecernjim satima. To i jeste pravilo.  Po neko uziva u samoci, zapaliti cigaretu , u tom mraku , svako od nas je u svojim mislima. Osluskujemo , uzivamo u povjetarcu jer vrucine su ljeti i nekada prosto nema zraka u kuci ,a u dvoristu imamo vise zraka , a negdje u pozadini cuju se cvrci .  Niko , u tim vecernjim satima ne zeli nekome ometati njegovu tisinu. Neko razmislja o svojim starim roditejima, neko o djeci koja su otisla od njih i krenula u svoj zivot . Sjecamo se nekih njihovih nestasluka , ali zivot mora ici dalje ..Neko razmislja o tom danu koji je upravo prosao , sumira taj dan.  U cemu je pogrijesio, sto je eventualno mogao bolje uraditi.   Samo se na pojedinim balkonima vidi  zar od cigarete , osjeti se miris duhana, koji mi ne smeta iako sam prestala pusiti. Mada je to najveci porok sviju poslije kafe. Cujem roditelje kako zovu djecu da udju u kucu .. da ostave svoje igracke.. i uz ulicu cujem djecije korake , pricaju sebi nesto u bradu i to je tako simpaticno ,ali niko od njih se nece oglusiti o poziv majke, jer nije dobro ako mama ponovi poziv da se udje u kucu.  Kad su vrucine vecina nas voli provoditi vrijeme u vrtu ako ga ima naravno..

A jedan od meni najdrazih osjecaja osjecaja je kada sam bosa, kada skinem svoje klompe  ili japanke i prosetam vrtom po vlaznoj travi taj osjecaj se ne moze nisacim mjeriti. Vraca me odmah u bezbrizne dane djetinjstva . Jer kazu da u svakom covjeku cuci po jedno malo djete . A ja  sebi ponekad, samo ponekad dozvolim da se vratim u to dobra bezbriznosti a to je upravo ta veza sa travom, zemljom i normalno sa suncem koje je izvor zivota.. Eto zato volim reci, vrt JE MOJE UTOCISTE, MOJA OAZA I MOR MIR ..KOJI MI NISTA I NIGO NE MOZE ODUZETI..