Kako se samo volimo pohvaliti svojim dostignućima u kuhinji. Te fantastične torte, nenadmašni kolači, tanjuri puni okusa domaće, bliske i eksotične kuhinje, fenomenalna predjela. Najbolje tijesto ikad. I tako dalje. I sve to uz super fotke. Ostanemo ponekad otvorenih usta i razrogočenih očiju nad tako reći nad-dostignućima.
E, pa red je da i ja dam svoj doprinost.
Žena, majka, kraljica. I vrsna kuharica. Savršena domaćica. To sam ja, ukratko. Pogotovo vrsna kuharica. Moja su dostignuća izvanredna. Većinom svi skoro sve pojedu. To je jako važan kriterijum. Ponekad kažu da to više ne treba spremati, "dobro je, ali daj opet nešto novo", ali nakon takvih ocjena ja kažem da je tata/muž birao recept i neka se sa svojim željama obrate njemu. Ja uvijek napravim najbolje što se može i amen. Nema tu trte mrte.
Eto, nedavno me sin zamolio da mu napravim picu. Znam napraviti odličnu. Pogotovo tijesto. Stvarno, bez zafrkancije. Kruhomat ima onaj fantastičan program samo za mijesiti tijesto i svakojako dizano tijesto ne može ispasti bolje nego iz mašine. Traje doduše sat i pol, ali nema veze. Zapravo, trajalo je sat i pol. Dok je trajao kruhomat. Nedavno je crko. Ali znam ja i rukama zamijesiti tijesto, čak uspijeva. Tako makar moje reumatične zglobove malo vježbam. Nitko nije savršen, pa ni moji zglobovi.
Ali tijesto je ispalo super. I nadjev. Malo domaćeg kečapa (stvarno domaći, čak ga sama napravim u kasno ljeto), šunka i mocarela, po vrhu malo suhe salame. Kako je pica samo lijepo izgledala., onako spremna za pećnicu. A kakva je tek izašla iz pećnice ... Crna po rubovima, zapečena po vrhu, da ne kažem izgorjela, prava crnka. Dostignuće vrijedno žene, majke, kraljice i kuharice. Ima u blizini dobra picerija pa sin nije ostao gladan. A kakva je bila moja vidi se po naslovnoj slici.
Ponekad mi jako dobro uspijevaju i slatka jela. Šaumrole recimo. Dosta jih često spremam i ne mogu se požaliti, dobro mi ide od ruku. Barem jedna tura uvijek izgori, kuharica naime u vrijeme dok je tijesto u pećnici hoće biti i žena i majka i kraljica, pa zna ponekad zakasniti u kuhinju. Zato kupim jedno pakovanje tijesta više, za svaki slučaj. Sve je ipak u glavi i dobroj organizaciji, zar ne?
Da ne pričam o krafnama. Te su mi skoro pa uža specialnost. Kako znam samo tijesto zamijesiti. Tako se diže da mi skoro pa pođe u susret. Pa ga još malo mijesim, neka se smiri. Napravim kuglice. I fino narastu, taman kako treba. Ugrijem ulje, provjerim temperaturu. Sve štima. Kao kod mame, svekrve, prijateljice, bake ... Počnem jih stavljati u ulje i odjednom vidim koji sam umjetnik - iz glatkih loptica nastaju svakakvi oblici, na jednoj se strani otvaraju, pout žabe, opet druge se nešto zgužvaju i nastaju svakave šare po njima ... Jest da nisu lijepe, ali su dobre. Uz dosta marmelade i šećera u prahu. Muž kaže da su poput mene.
Volimo i kremaste slastice. U našim krajevima poznata je šarlota. Ali ne ona obična, samo sa vrhnjem i voćem te piškotama ili nekim biskvitom. Ne, naša šarlota (https://www.coolinarika.com/recept/njezino-velicanstvo-sarlota/) pravi se od žumanjaka tučenih na pari, dodaje se snijeg od bjelanjaka, malo želatina. Pa se u dio kreme doda čokolada, u dio sjeckano voće, pa se to sjedini i ohladi. Nešto fantastično. Tako da treba počastiti i prijateljice kada dođu na večeru. Imam i fini model za šarlotu, pa ne bi trebao biti problem.
Naravno da je bio problem. Pojma nemam kakav, ali na kraju smo je jeli iz čaše. Naime, ispalo je ovako:
Idemo dalje ka mojim uspjesima. Za sve što počnemo u kuhinji treba pripremiti sastojke. Posebno za kolače - treba izvagati brašno, šećer, pripremiti prašak za pecivo, jaja i tako dalje. Treba i kuhinjska vaga, pa pokoja posuda za mućenje jaja ili šlaga. Praktično je ako je sve pri ruci. Recimo, staviš vagu ispod elementa u kojem su posude, izvažeš brašno i otvoriš vrata elementa da uzmeš posudu. Kao po Murphyju, ispred posude je stiskalica za limun, ona sastavljena od više elemenata, tako da kada padne, u momentu kada to najmanje treba razumije se samo po sebi, neka leti sve ... I tako, tresne to u izvagano brašno, nakrivi se vaga, brašno se prospe i ajd' Jovo na novo ...
Valjda bi se u vezi slatkoga još štošta našlo. Od neuspjelog biskvita, pa kako se raspadne kora od baiser mase, nađe se i tekuća čokoladna krema koju ne možeš ni u zamrzivaču napraviti čvrstu, izgorjeli keksići i tako dalje.
Ali da krenemo ka slanim jelima, prilozima? I tu imam nekoliko dostignuća. Recimo, patka za božić. Koja je to pečenka bila, ne znam tko bi mi mogao biti ravan. Na sreću pa je svekrva pekla gusku i nismo ostali gladni, od patke je bilo jestivo samo nešto bijelog mesa. Krivi su pokloni. Dok smo mi sve odmotali, a ja samo malo povisila temperaturu u pećnici, da se kožica zapeče ... Ohoho, baš sam je bila zapekla.
I na području roštiljanja imamo svojih trenutaka. Tako je muž jednog dana, bio je nizak pritisak i kiša, ipak htjeo roštilj. Pa ga je smjestio u garažu. Ja sam bila poput dimljene šunke, on isto, a ni meso nije baš ostalo bezbojno:
Našlo bi se tu još svega. Fino prženog pomfrita recimu, uz pržene lignje. Netko za trenutak zasmeta kada najmanje treba, ponudi čašu vina, ali ne uz vatru na kojoj je hrana, i eto fino reš zapečeog obroka:
Tako da prosuta riža - kuhana u bambusovom soparniku, naravno - uopće nije nikakvo dostignuće, tek mala nezgoda.
Samo mi je nečeg žao: da nisam fotkala još koje slično dostignuće. A bilo jih je, riječima se nedaju opisati.
:(Još nema komentara