"Svakoga dana izgledam sve bolje. Jedva čekam sutra!"
(Del Boy)
Nedavno sam bila primorana otići do MUP-a. Istekla mi osobna. I to je jednom moralo doći na red, doslovno: svakih deset godina treba čekati u redu sa svom potrebnom dokumentacijom. Nije tako strašno – još samo dva-tri puta i gotovo. A možda i manje, al ja sam optimist, i po ubjeđenju i po rođenju.
Kad smo već kod rođenja, pogled mi se zadržao na "godini proizvodnje". Lijepa cifra, još malo pa zaobljena!
U glavi mi se vazdan vrte razni filmovi, pa se sjetih "Neki to vole vruće" i Marilyn-kine (alias Sugar Cane) rečenice: "I will be 25 soon. It`s quarter of a century. Makes a girl think..." U mom slobodnom i sasvim osobnom prijevodu, to bi značilo da ću uskoro napuniti 50. To je pola stoljeća. Da se žeMska zamisli! A o čemu to?
O tome da "godine prolaze nervoznim korakom",kako kaže Bajaga
O tome da bi trebalo podvući crtu, napraviti neku računicu, uštimati blagajnu, izbaciti saldo... Štogod...
Nisu meni matematika i računovodstvo jača strana, dapače, baš to ne volim, ali pokušaću, bio bi red!
Kad napunim 50, imaću 30 godina (nešto uračunatog a nešto neuračunatog) radnoga staža.
Proslavićemo srebrni pir (25 godina braka, četvrtina stoljeća... "makes a girl think!")
Starija će mi kćer imati 21, a mlađa 19 godina
Do mirovine mi ostaje još...
E, tu odustajem, malo sam se pogubila!
Često čujem ono "Eeee, da su mi one godine a ova pamet..." Koje "one" godine? Mlade godine? Da je pamet "zrela" u mladim godinama, ne bi to ni bila mladost!
E pa, meni je još uvijek "ona" pamet. Stao "taksimetar" negdje na 25, zaglavio i – ne mrda!
Ponekad mi neki slabašni unutarnji glasić šapne: "Stani...Uspori...Odmori!" A ja se samo glasno nasmijem i slegnem ramenima. Ta me kretnja podsjeti da opet nisam navukla grudnjak, da se na meni ipak dešavaju neke promjene. Ok, sada grudnjak moram nositi stalno, a ne samo u posebnim prigodama kao nekada. U ogledalo pogledam samo kad sam za to spremna, šminkam se zatvorenih očiju da si u startu ne kvarim dan. Vrijeme šminkanja je sada postalo upravo proporcionalno veličini grudnjaka, ali i sa tim mogu živjeti. Bitno mi je da nakon tih "fasadnih radova" mogu pogledati u ogledalo i ponoviti onu uvodnu rečenicu Del Boy-a!
Kad me mlađe prije pitaju kako se nosim sa tim promjenama, kažem da je svaka promjena dobra, poremetila sam se kao i ova luda klima, usred jeseni života u meni divlja proljetni nemir... i tako čitave godine, iz godine u godinu, a biće još luđe, kažu meteorolozi..
A moje nešto starije prije me dramatičnim glasom upozoravaju:
"Čekaj, čekaj, vidićemo mi tebe kad te uhvate fumade..."
To je ono kad se znojiš kao kobila i zapljuskuju te valovi vrućine? Super, jedva čekam - volim žegu, volim i saunu! To je zdravo! Detox gratis!
Vratimo se na početak priče, MUP i novu iskaznicu.
Morala sam se opet slikati. E to su bile muke! Pet puta me fotograf namiještao i "opaljivao" ..
Nemirna, krivim glavu, smijem se. Upozorava me da moram biti ozbiljna.
Pa nikada nisam bila, zašto baš sada, nakon pola stoljeća? To onda nisam ja!
Morala sam misliti na neke jako tužne stvari da i to obavimo.
Ipak, kod tete na šalteru MUP-a pokušam uz ostale formulare podvaliti i fotku sa stare osobne, sačuvala sam duplikat iz sentimentalnih razloga.
"Ne može ova fotografija" – kaže ona.
"Zašto ne? Zbog frizure?" - pravim se ja blesava.
"Smijete se i vide vam se zubi, to više nije dozvoljeno"
"Je li to zbog općeg stanja u zemlji? Ozbiljna situacija u državi, pa ozbiljni i državljani? Ili je i to direktiva EU?" - upitam.
Žena umorno uzdahne, otrpjela me je stoički.
"Ma dobro je" – kažem – "već sam se prepala da sam neprepoznatljiva na fotki staroj 10 godina! Imam ja i frišku, ozbiljnu, ma kao sa policijske potjernice!"
Žena brže uze fotku i kaže: "Sad samo još da skeniramo kažiprst, sada su iskaznice biometrijske"
"Wow!" - kažem ja – "a moram li skratiti nokat i skinuti lak?"
Točno sam joj jadnoj pročitala misli: "Sva sreća da je svakih 10 godina..."
Al isto me duša boli što mi je izbušila staru osobnu, sa onim "Colgate Total" osmjehom...
A sljedeći put ćemo vjerojatno svi biti samo "chipirani" da preskočimo sve te zavrzlame i procedure. Samo nas provuku kroz skener kad treba.
E da... Godina proizvodnje 1966... Pravi sam "Old Timer"... Garažirana, registrirana, (kasko) osigurana, itekako u voznom stanju... Imam dobrog i pouzdanog šofera, rezervoar ni pun ni prazan nego taman koliko treba... Karoserija se licka i polira... Kilometraža se može resetirati, taksimetar zaglavio odavno...
Uz redovan tehnički vozim se brzo pa dokle stignem - dobro stignem.
Ni za čime ne žalim, kako reče Edith Piaf.
:(Još nema komentara