Ne znam da li mi je ljepši dok je još tečan, ili kasnije kad se kristališe. Med je čudo prirode, ljekoviti poklon, nastao od mnogo ljubavi, truda i ljepote.
Mene pčele vole.
Zuje mi oko glave, zalijeću se na mene, valjda im izgledam slatko i ukusno ovako okrugla i žuta, sa pjegicama na nosu. Može biti da ih podsjećam na suncokret. 😁 Vole da me ujedu, imaju i za šta, ne misle da ja nakon tih ujeda praktično bolujem dan ili dva. I ti ujedi, odnosno to moje loše podnošenje ujeda - jedina je stvar koja me od pčela drži na bezbjednoj udaljenosti. Sve ostalo što se pčela tiče - ja svim srcem volim i trudim se da što više učestvujem u svim pčelarskim aktivnostima.
Moj tata je hobi-pčelar. Iz čiste ljubavi i nakon decenija planiranja kako će jednog dana i on imati svoj pčelinjak, prije desetak godina je počeo da se bavi pčelama. Običaj je, kažu, da kad osnivate svoj pčelinjak, treba početi sa tri košnice: jednom kupljenom, jednom dobijenom na poklon i jednom "ukradenom". Sve se, naravno, odvija u dogovoru sa iskusnim pčelarima. Pčelari su ljudi za primjer - vedri, širokogrudi, otvoreni za sve vrste savjeta, pomoći, jedni drugima podrška i preporuka. Valjda su to naučili od pčela. Od njih se, inače, mnogo čemu možemo naučiti - redu, radu, organizovanosti, disciplini, volji, smirenosti, ljepoti... Od ranog jutra one kreću sa radom - jedne čiste, druge odlaze na pašu, treće pomažu kraljici majci - Matici oko legla, četvrte izbacuju trutove... Stalno se donosi, slaže, čisti, provjetrava, nema sudaranja, nema svađe, sve uz pjesmu koju mi čujemo kao divno melodično zujanje... Sam pogled na užurbane pčelinje nožice obučene u polen sa raznog poljskog cvijeća - narandžaste, jarko žute, bjeličaste, neke gotovo crvene - kako ulijeću kroz leto i saznanje da će nam tako pčelice-medonosnice napraviti božanski proizvod - med, dovoljan je da mi dušu ispuni mirom i ljepotom. Uživam jednako i u izradi ramova sa satnim osnovama - od posebno izrađenih letvica sklapamo ramove, pričvršćujemo ih, bušimo rupe na tačno određenom rastojanju, pa kroz njih provlačimo i zatežemo žicu koja će držati satnu osnovu stabilnom, i kao final touch zalivamo ivice topljenim pčelinjim voskom. Taj miris pčelinjeg voska udišem punim plućima, želim da mi nekako ostane ispod kože, da ga što duže osjećam. On popravlja raspoloženje i vraća u život!
Kako rekoh, košnicama baš ne prilazim blizu, možda više iz tog straha od ujeda, nego zbog neke realne opasnosti, tako da gotovo svakodnevno obilaženje košnica, preglede, reorganizaciju i ostalo - obavljaju mama i tata. Međutim, rado krećem sa tatom u avanturu zvanu hvatanje roja. Ovo sto posto diže adrenalin! 🙂 Pčelinje društvo se stalno množi i kad u kući postane tijesno, dio roja formira svoju novu malu zajednicu i kreće da se odvoji. Izlijeću svi kao jedan iz košnice, neko vrijeme zuje složno nad njom - tako one daju znak domaćinu-pčelaru da su spremne za odvojen život, i da će mu dati fore još nekih pola sata-sat da ih uhvati i smjesti u novu košnicu. Nova mlada matica predvodi taj odvojeni roj. Ona je neko vrijeme tu, iznad stare košnice, a onda se smiješta na drvo (panj, stijenu, krov...) - a sve pčele koje su joj se priključile je opkole i formiraju grozdove na granama. Iskusnom pčelaru uglavnom nije problem da uhvati roj i "useli ga" u novu kuću, u kojoj će matica, nakon oplodnje, nastaviti da polaže leglo, a pčele radilice da donose polen i prave med... Mama je ta koja uvijek strpljivo prati šta pčele rade i kako se ponašaju, ona je "prva ruka" u smirivanju roja da se savije i sačeka dok dotrči tata sa spremnom košnicom. I mama i tata su već ljudi u ozbiljnijim godinama, imaju svako svoje boljčice i piju redovno svako svoje terapije, ali kada su pčele u pitanju - svaka boljka prestaje, sa radošću se oblači bijelo pčelarsko odijelo i ide se među košnice.
Za čitavu našu familiju vrcanje meda je poseban doživljaj! Ima tu posla, to traje po nekoliko dana, svi popadamo od slatkog umora, ali ga svi - od najstarijeg do najmlađeg - obavljamo sa velikim žarom i uživanjem. Tata iz košnica donese zapečaćene ramove pune meda. Treba ih otpečatiti, tj. ukloniti tu zaštitnu opnu i to je moj dio posla. Djeca slažu otpečaćene ramove u vrcalicu (centrifugu), pa okreću i onda svi zaćutimo da na tren čujemo kišu mednih kapi kako pada na zidove vrcalice. Istačemo med, cijedimo ga, sipamo u tegle, zatvaramo, brojimo... Usput svi cokćemo i ližemo prste (svako svoje, naravno :P), jer smo svi umazani i slatki.
U mom je kraju lipa sada u punom cvatu. Ponosna okrugla krošnja nagizdana i ukrašena mirisnim cvjetovima, a u svakome od njih po neka naša pčelica. Zuje i mirišu naše lipe, čak i noću, čini mi se. Valjda i ja starim, dok sam ovako sentimentalna na zavičaj i njegove ljepote... 🙂 Sjeta me obuzme čim vratim sliku s kraja svakog ljeta, kada nas moji već ostarjeli roditelji, koji stalno broje dane i sate do svakog dječijeg raspusta, do svakog našeg dolaska, očiju punih suza ispraćaju i ostaju sami do nekog sledećeg susreta.
Jubi vas Pčelica Zmaja 😉
O nekim svojstvima meda i još nekih pčelinjih proizvoda možete pročitati ovdje.
:(Još nema komentara