Male price iz moga djetinjstva

Kad pomislim na moje raspuste, rado se sjetim  Hercegovine,  Hutova blata,  malo drugacijeg nego sto je sada. Jer je sada pretvoren u mocvarno jezero i rezervat je mnogim rijetkim vrstama ptica, koje su tu nasle svoje utociste i koje je dugi niz godina od 90-setih bilo jako posjeceno . A ja se sada vracam na pricu o svekru od  moje tetke , koga sam voljela kao da je moj djed.   Bio je to vrlo ponosan, sutljiv covjek , koji je rijetko pricao, ali je jako puno  radio. I njego citav zivot je bio takav , satkan , od rada u poljima, gradjenja medje , imanja  jer tamo u Hercegovini zemlja se otimala od kamena  .Bila je jako skrta  .  I svaki pedalj te zemlje bio je natopljen sa puno znoja . Jer tada nije bilo drugih zanimanja osim rada na zemlji . 

Znam da je godinama ustajao u cik zore kao da sada gledam njegovu  mekanu  plavu, karo kosulju, grubi , vuneni sivi pulover , pantole od gruboga sukna  , njegove tezacke ruke, pune zuljeva . Uvijek je sjedio u uglu svog zeljeznog kreveta . Preko puta na drugom zidu je bio stari kredenac , koji su svi imali u to vrijeme. Bio je svjetlo plave boje. Voljela sam gledati njegov sadrzaj , uredno slozene soljice za kafu , mljeko , sitni secer , tanjiri obrubljeni sitnim zutim cvjetovima , starinske dzezve ..

Pored uzglavlja je bio nocni ormaric, lampa od spirita ,tad nije bilo struje, tu je  kutija sibica,  i neizostavna tabakera ,  puna rucno napravljenih  cigareta ,zvane  skija.  Jer u nocina kad nije mogao spavati od reumatskih bolova, sjedio je i tiho , da nikoga ne ometa slagao svoje cigarete za naredna 3 - 4 dana .

A onda oko 4,30  ili 5.00 prije nego sto se tetka ustane , nalozio bi joj vatru, a noc prije bi sve pripremio sto je potprebno za potpalu, sitne grancice, papir, karton , ujutro bi  upalio  vatru , da se ugrije kuhinja ako je zima , da je toplo  kad se ustanu djeca.

Kao da ga sad gledam kako se ustaje i ide laganim koracima sa blago pognutom glavom do kucnih vrata , tiho otkljucava, skoro besumno ,  prelazi kamenom poploceno  dvoriste,  koje je pokriveno lozom,  silazi niz nekoliko stepenica , pored stare smokve, produzava do vanjske ograde napravljene od kamena  i zeljeza  ,prelazi stotinjak metara niz makadam  koji je pun rupa , jer tamo nije bilo savremenih cesta , provjerava kokosinjac  i ako ima  uzima jaja  u svoju staru kanticu od marmelade ,produzava do stale i nekad bi sam  pomuzao kravu i donio mljeko a   dono bi tetki toplo mljeko koje bi stavio uvijek na isto mjesto, na stok od prozora.  Sve je imalo svoje mjesto. 

Vani na verandi  ,kako su je zvali , na omiljenom mjestu  staroga djeda  Boska  mjesecima u toku ljeta , svi ukucani  su se  bez ikakvog dogovora , tu okupljali ,  kad bi  postalo neizdrzivo u sobama ,  kad su  se sklanjali od velikih   vrucina ,  tu bi trazili spas od  , jer noci su tamo bile pretople , preko  25 stepeni pa i vise .  Tu je djeda gledao zoru kako svice gledao u prve pupoljke svoje vinove loze, mazio bi svoga kucnog ljubimca , macka, koji je tu s njim godinama cekao zore, gledao u njegovu crnu sjajnu dlaku  , pusio bi svoje cigarete , i pogled mu je zasigurno letio preko  u njihova polja zasijana povrcem i duhanom.  Nakon jutarnjih obaveza  bi  pio svoju kafu sa mljekom , koju je uvijek pravila  najstarija rodica prije skole . Skuhala bi dorucak sa tetkom , koja  je mjesila tjesto pored sporeta ,kao da sad gledam njenu kosu, sakrivenu ispod marame, njene ispucale ruke od tereta i od pranja vesa jer tada nije bilo masina, ves se prao rucno . Djeca su joj bila od velike pomoci.

 Kad smo isli na jedno staro jezero,  tetka bi uzela malu kadu, sapun i stari ribez i sve to stavila u kolica, kariolu i sa nas 6-tero djece krenula  da taj dan samo pere ves . Mi smo joj strpljivo svojim malim rukama, donosili vodu u kanticama.. A nekad je ves prala i ispred kucne catrnje , jer tamo nije postojala pitka voda, nego se koristila catrnja. Voda je bila skupocjena i jako se cjenila . I ja  sam kroz dugi niz godina tetki dodavala vodu. Obicno bi me zvala.. Nena , daj sada jos 3 kante vode. Trcala bih sva sretna sto se bas meni obratila. Gledala kako vrijedno pere sve nase haljine. A onda bi napravila pauzu, neko od starije djece bi otisao po vec napravljenu kafu , koju je ona onda popila sa zadovoljstvom.. Gledala bi njene umorne oci, koje su mi sve govorile. Negdje u prikrajku  , uvijek pored nas ,bila je po neka macka, koja se ljeno protezala na kamenu ,i uvijek nas je pratila u svim nasim nestaslucima. A mi smo je znali hraniti sa ostatkom nasih sendvica.. mada nas je tetka ruzila, radili smo to kradom. Mazili bi je a ona se vjesto uvijala svojim repom i  prislanjala uz nas i to mi nekad trajalo po 15 -stak minuta dok nas  iz te igre ne bi opomenuo tetkin glas. Djeco, ostavite se te macke.. nece se ves sam oprati, pozurite, nema nista od te igre. 

U jutro bi se djeca ustala, svako bi imao spremnu odjecu za skolu koju je spremala njihova starija sestra. Djeca su pjesacila u skolu   , malim uskim skoro kao  kozjim stazama i po  nekoliko kilometara , to je za njih bilo normalno . A na tom putu njihove male djecije noge uvijek su cekale neke prepreke , poput , drace, ostrog kamena , kupina . Svaki dan , u cipelicama svoje starije brace koja su se prenosila generacijama  na mladju djecu , sa  ruksacima punih knjiga , njihova njezna ledja  nosila su strpljivo taj teret.  A u  nekom cosku njihove torbe  uvijek bi se nasla kora od kruha premazana sa maslacem  ili dzemom .  Bilo da je vjetar , bura ili kisa, obaveze se nisu mogle odloziti . Ta djeca su od malena naucila na tezak rad ,  sadjenju paradajza, pomidora, krtole a od duhana se zivjelo. Sadili su ga skoro preko 20 godina , dok na zalost nisu kasnije potopili te plodne njive i nacinili od njih mocvare i stanista za ptice. 

Kad god pomislim na taj krseviti kraj sjetim se mirisa smilja,  duhana,   mirisa zemlje poslje kise  koja je tamo bila jako rijetka  pojava  i kad padne par puta u  toku ljeta  , ne moze nikako natopiti  zemlju koja je vise ispucala od suse .  Tada bi mi djeca, podigli svoje nogavice od hlaca, farmerica, istrcali bi na tu kamenom poplocenu verandu na kojoj su se odvijali svi ruckovi, slavlja  i veselja ,pa i zalosti ..  skakali nestasno po malim baricama od vode  .

Pored kuce i verande bila je i stara ostava, u kojoj je tetka drzala , na starim policama preko 20 kg brasna, soli, jer prije se nabavka u manjim mjestima pravila par puta u  pola godine i uvijek se uzimala veca kolicina hrane . To su bili mali granapi, trgovine gdje je svako - svakog znao .. i gdje ste mogli saznati sve dogadjaje iz toga mjesta.. 

ODLAZAK U CRKVU

Nedeljom se nije radilo odlazilo se  mjesnu crkvu  Blazene djevice Marije .  Dok nisu kupili auto , do te crkve se islo autobusom.   Prije odlaska na raspust , moja maja mi je pazljivo spremila nekoliko haljina . Jer znala je da cu sa rodjacima i rodicama ici u crkvu.  Sa velikom paznjom sam birala sto cu to jutro obuci.  Posto sam imala  4 rodjaka i 2- rodice  , gledala sam nekako da budem brza i da se ustajem rano kao i oni a to je oko 5.30  jer trebalo nam je puno vremena da se istusiramo, operemo kosu . A ko to nije stigao dan ranije , morao je to uciniti ujutro. To me je posjecalo na dane kad se za vrijeme Uskrsa djeca umivaju cvjetnom vodom . Ne znam zasto. Voljela sam ta spremanja .. Za stolom bi rano ujutro neko vec od djece spremio 6 solja, 6 tanjica  jer djeca su odvojeno doruckovala od starijih .Cuo bi se zveket posudja, zamor, smjeh djece, gledala bih kako se sjece jos topao kruh, kako   se maze maslac  i kruzi  od ruke do ruke. A maslac je tetka sama proizvodila, piju toplo mljeko  zbijaju se sale  A jedan rodjak je uvijek jeo samo sredinu od kruha ,a ja sam uvijek voljela da pojedem korice koje mi je stavljao na stol  i onda bi svi nestrpljvo gledali u sat. Trudila sam se da ne zaostajem za svojim rodjacima. Sudje bi se opralo opet na verandi na jednom starom kuhinjskom stolu . I kasnije unijelo u kihinju da se osusi.  Sobe bi se izjutra rano provjetrile, posteljina prebacila preko prozora da se izraci, a svakog  petka ili subote , tetka bi nam stavljala novu , cistu posteljinu . Volila sam taj miris  koji me uvijek sjeca na smilje  i dasak one svjezine kad legnes na krevet.  Kad bi se svi obukli.. Krenuli bi u setnju  koja je trajala oko 1 i po sat , prolazili su susjedi , tetak i tetka i djec Bosko bi se upitali sa njima..   saznali za po neku novost , kako se neciji sin ozenio . Nakon naporne setnje za mene , docekala bi nas autobuska stanica, usli bi  unutra, sjeli a tetka ili tetak bi platili karte. Uvjek sam sjedila pored prozora i gledala kako drvece polako promice , radovala se tom nedjeljnom okupljanju .  

Pred crkvom prije mise, uvijek se sazna neka novost. Neko je odselio , ozenio sina, udao kcer ili dobio unuce.  Gledala sam zene i djevojke , uredne, poseljane .. jer na takvim mjestima su se desavale prve ljubavi , radjale prve simpatije.  Crkva je bila na jednom malom uzvisenju. Bijela, sa divnim stepenistem,  drvenim vratima . Koja tada nisam mogla otvoriti jer sam bila mala..pa je to obicno uradio neko stariji.. Pazila sam u toj guzvi da se ne izgubim i uvijek me je neka rodica drzala za ruku. Polako bi  usli u crkvu zakoracili preko stepenica , osjetili neku hladnocu koja je izbijala iz zidova, gledala sam svete slike , bl djevice Marije a uvijek bi mi paznju privlacila slika Isusa  , vladala je neka  tisina, svi su bili smjerni.. a ja sam opijeno posmatrala oltar , na njemu bijeli heklani stoljnjak, cvijece koje su aranzirale casne seste sa puno ljubavi, velike svijece za oltarom ,  stolice spremne za svestenika i mlade ministrante . 

Tu je bilo i  raspelo , kandilo.. Miris tamjana meni tako drag .Sve spremno za misno slavlje . Uvijek sam se dobro osjecala u tim trenutcima.  Desavalo se nesto pozitivno u meni , nesto izuzetno sveto  . Tesko je to rijecima opisati .   Blizio se momenat kad ce svestenih uci u crkvu, cula su se crkvena zvona, svi bi ustajali, bili ozbiljni.Svako je vec nasao svoje mjesto na klupi ,a ako nije neko bi se pomaknuo da svi mogu sjesti. Bilo je ljudi koji su stajali blizu ulaznih vrata , jer toliko je nekada bilo puno ljudi na tim nedeljnim misama.  Zene bi iz svojih tasnica vadile svoje krunice, skruseno bi nesto molile.. Obicno su u prvim redovima bile starije osobe .  A tek onda bi u ostale redove sjedali  mladi bracni parovi sa djecom. Koja obicno ne bi izdrzala svu misu , pa bi uvijek neko od roditelja zbog toga nekad izasao van da se djete smiri .  Krajem mise kad bi se odslusale sve molite  , kad bi se rukovali  , jer svestenik je uvjek govorio dajte jedni - drugima ruke  i pozelite MIR BOZJI. Trudila bih se da se rukujem sa sto vise ljudi, gledala bih odrasle sto cine. 

Na kraju mise bi se citale obavijesti, godisnjice necije smrti , spominjali bi se  neki vazni datumi ili obiljezavanja  ili objava za necije crkveno vjencanje . U tim malim jestima puno se drzalo  do toga  da se redovno ide na sve sahrane ali isto tako i na veselja i svadbe.  Najvise sam voljela biti u Avgustu kod moje tetke i tetka jer oni su tada slavili  svoju slavu , veliku Gospu ili gospojinu . 

Eto bila su to samo neka sjecanja na moje djetinjstvo...