Sjeverna Koreja, zemlja najzatvorenijih granica. Stoga posebno zanimljiva onima koji od putovanja žele nešto više, ono što se ne može vidjeti baš svugdje. I zemlja koju je nemoguće shvatiti, razumjeti, dok nisi tamo i dok ne doživiš nešto malo od njihove svakodnevnice. Ima mogućnosti ići u Koreju ne samo kao turist, već u nekoj drugoj kombinaciji, i valjalo je iskoristiti priliku. Prvi pu sam bila u Koreji prošle godine, drugi pot ove, u listopadu. I imala priliku koja se rijetko pruža - gledati vojnu paradu iz prvog reda. Određene akredaticaije omogućuju štošta, a i moje društvo imalo je priliku biti na paradi, na koju inače smiju samo oni sa posebnim pozivnicama. I, imala sam priliku fotkati i "supreme leadera". Nek' se nađe u mojem arhivu.
Gdje početi priču o Koreji? Zapravo o Sjevernoj Koreji, kako najzatvoreniju državu na kugli zemljaskoj nazivaju svi osim njih samih. Oni, naime priznaju samo ime Koreja, i teško se mire s podjelom zemlje na južni i sjeverni dio. Povijest znamo, kao i sadašnjost. I kome sve odgovara da je situacija takva kakva je. Ali nećemo ovdje politizirati, time neka se bave drugi, upućeniji od mene i od vas, koji ćete možda pročitati moj članak. Moja je želja predstaviti vam tu zemlju s njihove strane, kakva je da je. Kroz neke doživljaje, mrvice, sitnice koje sam doživjela boraveći tamo dva puta po tjedan dana.I kroz malo druženja s Koreancima - nije baš da stranci ne smiju pričati s njima. Mogu, a mlada generacija većinom govori i engleski, pa se nije tako teško sporazumjeti. A i vodič, koji prati svakog stranca koji kroči u Koreju, ponekad ostane sa strane i ne petlja se u razgovor. A ako se petlja, onda pomaže prijevodom.
Hotel u kojem smo odsjeli, Haebangsan. Nema se što prigovoriti. Čisto, u kupatilu sve što treba, i od kozmetike i fena za kosu, čak i pjena za brijanje i žileti za muške ...Jedino što od deset na večer pa do šest u jutro nema tople vode. Pa smo najprije išli pod tuš i potom na piće ... Na tv ima i pet stranih kanala, čak i engleski BBC, bez da smo to tražili unaprijed (kako je trebalo još prošle godine). Ali nije bilo interneta.
Zapravo ne znam da li pisati kao dnevnik, ili, možda će to biti bolje, po nekim utiscima, kako se prisjećam nekih događaja. Uspomene naviru same od sebe.
Ipak, treba početi s paradom. To je stvarno doživljaj. Desetki tisuća učesnika, mimohod naoružanja, rodova vojske, civilnih udruženja, omladine, građana ... Impresivno. Na ulicama nema publike da prati paradu, likovi koje stvara masa ljudi na najvećem trgu, onom Kim Il Sunga (na kojem su prijem pripremili i davne 1977 za Tita, koji jetada prvi put puta negdje otišao bez Jovanke) mogu se vidjeti samo sa nekoliko uzdignutih tribina. Po četiri sektora na rubu trga, a po dva sektora ispod počasne lože, u koju je na dan ovogodišnje parade stigao i sam mladi vođa, mareshall supreme leader Kim Jon Un. Na dijelu tribina samo uniformirana lica, pripadnici vojske, na ostalim uzvanici, članovi službenih delegacija, diplomatskog zbora i predstavnici stranih ureda, udruženja i agencija (Ured UN za hranu, Ured UN za zdravlje, Eurposka unija ...).
Neću sada o tome kako sam dospjela u prvi red do parade i imala dozvolu za slikanje i snimanje. Uzvanici na časnim tribinama ne smiju ni snimati ni slikati, čak ni mobitele ne smiju imati uza se. Kontrole su stroge. Ali zato s visine vide sve likove koje napravi masa učesnika na trgu. Koje mi, stojeći uz samu cestu kojom ide parada, ne vidimo. Ali zato smijemo snimati i slikati. Pa iskoristimo priliku.
Naravno, pred sam početak parade, nakon što na trg stignu muzičari, napetost raste, očekuje dolazak mladog vođe. Kada je orkestar odsvirao, tajac. Svi se okrenuli prema časnoj tribini, začuo se pljesak i ovacije. Stigao.
Da sam imala malo jači objektiv, slika bi bila posve čista. Ovako, malo izreza, ali još dovoljno da ipak imam autorsku fotku Kim Jon Una.
Potom parada. Mimohod. sve skupa traje oko dva i pol, tri sata. I na večer još jedan slet, ovog puta nekoliko tisuća mladih, s bakljama u rukama. I opet je došao, pomahao, odgledao. Bili smo promrzli, mi koji smo bili dobro obučen. I umorni, između dvije parade nismo napuštali trg, već smo večernji nastup čekali stojeći na trgu, čak nismo smjeli ni u susjedne ulice da bi nešto pojeli i popili. Na sreću pa sam u trobi imala tri bonbone, i to mi je bilo sve što sam pojela od doručka u 8. sati pa do pola psata prije ponoći, kada su nas odvezli u hotel.
Oko ponoći moj me vodič odveze u hotel u kojem su spavali moji prijatelji. Nisu više bili budni, umor jih svladao, pa smo se u jutro sreli za doručkom. I potom krenuli prema Palači sunca, kako zovu mauzolej u kojem su balzamirana tijela Kim Il Sunga - djeda in Kom Jon Ila - oca sadašnjeg vođe ... na žalost, fotografiranje je u unutrašnjosti zabranjeno. Ali ipak - svaki se posjetioc mora prikloniti ispred balzamiranih tijela, i to tri puta (samo ne iznad glave), sve teče po određenom protokolu. Inače, u Koreji se non stop klanjaju prijašnjim vođama. Kamo god dođu posjetioci, odmah do ulaza je ogromna slika s likovima jedno ili drugog pokojnog vođe ili pak obojice, i prvo što se napravi - pokloniti se. Potom sve osatlo, naravno nakon pdatka koliko je puta pojedini vođa posjetio dotičnu ustanovi i kakve je savjete podijelio ...
Idemo dalje. Svakodnevnica na ulicama. Pred kraj našeg osmodnevnog posjeta Koreji uspjeli smo ishoditi nekoliko šetnji gradom (inače posjetioce i turiste svuda voze autom, kombijem ili minubusom, zavisi kolika je grupa), provesti jedno cijelopopodne šetajući ulicama, snimali smo svakdonevnicu, koliko smo u tih nekoliko sati stigli, ulazili u trgovine u koje zalaze samo Koreanci (ali i u one druge), a i jednu smo večer proveli malo na ulicama, a potom u jedno lokalnom restorančiću. E, to je bila gozba, ono pravo koreansko, tamo ne ulaze turisti, nema ni slova nigdje na engleskom. Naravno da smo išli s pratnjom, pa čovjek koji je bilo nadređen našem vodiču to nam je sredio (mi smo ga pozvali na večeru, a on nam ispunio želju da nas ne vodi u neki restoran u koji zalazi elita ili stranci, već nešto svakdonevno).
Vidi se u Koreji svašta. A posebno je zanimljivo kako odgajaju djecu. Zapravo, zapanjujuće. U vrtiću, kada napune četiri godine, već u posebnoj učionici uče povijest, počinje naravno Kim Il sungom. I pjesmice koje zapjevaju posjetiocima, posvećene su oboma pokojnim vođama. Slika i kipova mladog još nema, tu i tamo na zidu visi poneka fotografija u ustanovama koje je posjetio. I naravno dao upute kako još poboljšati rad u cilju većeg razvoja ... U osnovnim i srednjim školama isto, slično i u ustanovama u kojima djeca provode dio slobodnog vremena - razne aktivnosti, od muzičkog odgoja, sportskih aktivnosti, ručnih radova ...
A ipak, najgore što mi se bilo učinilo, činjenica je da kada žena rodi trojke, ne brine ona za njih, nego do četvrte godine za dječicu brine - država. U posebnim vrtićima ili ustanovama, mi smo bili u jednoj za nezbrinutu djecu, u kojoj su u posebnom odjeljenju baš imali trojke stare 18 mjeseci. Kada napune nekliko mjeseci i mama se vrati na posao, djeca odlze u te ustanove, roditelji jih posjećuju, i do četvrte godine za njih brine država. Na naše ogromno čuđenje i pitanja zašto, objašnjenje: troje djece odjednom izniman je napor za roditelje, ti možda uvijek nemaju ni vremena, ni sredstava, i država se za djecu može pobrinuti mnogo bolje ... eto, i to je Koreja.
Ali brinu itekako i za djecu koja ostanu bez roditelja. Država brine za njih sve dok ne završe školovanje. Kako su nam rekli, ne poznaju institut usvajanja djece, ali imaju neku varijantu skrbi za njih u porodicama koje moraju ispunjavati određene uvjete. oko 500 do 600 dječice bez roditelja tako boravi u pet ustanova po cijeloj državi. Nama su naravno pokazali najnoviju.
I opet druga strana Koreje. Ručak - nekoliko vrsta začinjenog mesa, riba, lignje, povrće. pa se to peče u udubljenju na stolu, kao neki mini roštilj. I potom se umače u razne umake ili mješavinu začina. super za druženje i uživanje.
Ma ne znam više šta napisati. Ima toga za knjigu. Recimo, profesori na fakultetima, učitelji, znanstvenici, pa oficiri - za njih se grade posebna naselja, najzaslužniji čak ne plaćaju ni stanarinu (koja uključuje i trošak za vodu i struju). Porodice stanuju u stanovima od 150 do 220 kvadrata, kada se porodica poveća, dobiju veći stan ili dva manja, kako se dogovore. I tako iz generacije u generaciju.
Uglavnom, za godinu dana ipak sam vidjela neke promjene. Na ulicama recimo. Mlada generacija nosi odjeću živih boja, u tradicionalnim sivim i smeđim odjelima vidimo tek srednju ili stariju generaciju. Sve više ima trgovina, izbor namirnica i svega veći je. Sve više hotela nudi i internet, iako je sve još pod krontrolom. Ljudi su nekako opušteniji. Mobitel stranci mogu zadržati, ako žele telefonirati mobitelom, moraju kupiti posebni sim karticu, koja pak nije kompatibilna s koreanskom unutarnjom mobilnom mrežom. I tako dalje i tako dalje.
Koreanci se vole pohvaliti nekim dostignućima. I neobično jim je kada objašnjavamo da kada putujemo, sami obilazimo sve što nas zanima. "Pa kako? Mi vam pokažemo sve šti vredi vidjeti. A akose izgubite?" čude se. A mi opet objašnjavamo šta i kako, a li teško shvataju.
I, da, još pamte koncert slovenske grupe Laibach u Pyongyangu, iako je to za njih bilo nešto posve neobično. Kako je rekao rukovodioc odjela za suradnju s europskim državama, gospodim Ryu, i to treba pokazati Koreancima. Tako, će, valjda korak po korak, i Koreja jednog dana sniziti zid na svojim granicama, i početi se otvarati svijetu. Kako reče novinar američke agencije Asociated press, koja ima, kao jedina zapadna medijska kuća u Pyongyangu svoje dopisništvo, a on je tamo svaki mjesec po tjedan dana, sve više posjetioca u Koreji ne znači podršku režimu, već korak naprijed pri popuštanju stega režima i konakt Koreanaca sa svijetom.
I ja se nadam da stavri teku u tom smjeru.
Za kraj još nekoliko fotki, onako "s brda z dola" ...
:(Još nema komentara