Kastav

Pronaći parkirališno mjesto u ovog gradiću moguće je uz puno sreće a bome i vještine parkiranja.Zato se hvata prvo slobodno mjesto,pa na noge "zgorun".

Na ulazu u mjesto pozdravlja vas galerija velikana ovog kraja,a malo podalje od njih i velikan Vladimir Nazor.

Uvijek me oduševi ova kuća,i ruže koje se penju visoko.Sad će one,još malo,zasjati u punom sjaju.

Krenete li u šetnju ovakvim gradićima,zaboravite štiklice,obujte svoje najdraže cipelice hodalice i ponesite bočicu vode.

Treba se popeti visoko,do vrha brda na kojem je crkva Sv.Jelene.

Divimo se pogledu na Učku,Opatiju,Mala i Velika vrata,otocima,ljepota dokle oko seže.

U ovom je gradiću se povijest i sadašnjost izmjenjuju svakim korakom.

Uvijek se rado prisjećamo legende o Franju Morelliju.

Iako je Kastav imao svoj statut i običajno pravo iz 15.st.taj upravnik grada (17.st)provodio neke svoje zakone.

Kad je Kastavcima dojadio,izvukli su ga iz Kaštela,i presudili mu.

Nitko nije htio priznati krivicu.

 „Si smo ga! Moj brat, mojga brata brat, sudac Kinkela i si do vragu tega! Još ga je stara Mare s preslicun v rit badnula!“ Tako nikoga nisu mogli osuditi za taj ustanak. 
U spomen je na sam događaj na grlu cisterne na središnjem kastavskom trgu Lokvina uklesan ovaj tekst i godina bune 1666.

Pa se ti njima zamjeri!!!

Priča se kako je zvonik crkve bio obrasao bršljanom,pa su se dosjetili užetom podignuti kravu da pobrsti bršljan.Ne znam kako je završila ova priča,nadam se da su je uspješno spustili dolje,nakon što se najela.

Podnožje zvonika krase zvona,veliko i nekoliko malih.

Početkom Prvog svjetskog rata oduzeta su tri brončana zvona koja su nadomještena željeznima (1200, 800 i 500 kg) lijevanima u Rijeci 1922. godine .Ta su zvona bila napukla te ih je župnik Franjo Jurčević zamijenio 1990. godine s pet novih izlivenih u Innsbrucku. Sada su stara zvona izložena pokraj crkve.

Penjemo se iza crkve do Žudike,jedne od devet kula gradskog bedema.Mjesto je to na kojem su se obavljale sudske presude.Bedemi su se gradili od 10.do 16.stoljeća,a danas ih je sačuvano šest.

Nailazimo na dragocjenu šternu,skupljala se svaka kapljica vode.

Gradnju crkve Sv.Marije prati legenda i prokletstvo.Nikada nije dovršena.

"U 17. stoljeću jezuiti odlučiše na istočnoj strani Kastva izgraditi velebnu crkvu posvećenu sv. Mariji. Svi su Kastavci bez ikakve naknade morali pomagati pri gradnji, pa i siromašna udovica s troje male djece. Kad je na nju došao red da iz zaljeva Preluk (pokraj Opatije) na leđima nosi morski pijesak za gradnju, zamolila je jezuita koji je vodio radove da ju oslobodi obaveze kako bi mogla otići raditi kao sluškinja u neku obitelj da zaradi komad kruha za svoju gladnu djecu. Umjesto da joj to dopusti, redovnik ju potjera na posao udarivši ju tri puta korbačem. Ponižena i uvrijeđena Kastavka je proklela gradnju: „Dajboh da nikada ne dofinite crekav!“
Prema legendi, jezuiti su tri puta pokušali dovršiti crkvu, ali se ona uvijek rušila. Do danas se ne zna zašto se rušila i je li ikada uopće bila dovršena.
I danas ruševine te crkve, u narodu nazvane Crekvina, stoje u Kastvu kao povijesni i kulturni spomenik.

Crekvina je danas ,kao i nekad šetalište.

Nedovršena crkva kao nijemi svjedok davnih dana pruža svoje kamene ruke nebu.

Spuštamo se kamenim uličicama,uvijek nađem neki lijepi detalj za slikanje.

Voćku koja tvrdoglavo raste priljubljena uz zid kuća.

Neki stari fragment spomenika uzidan u fasadu kuće.

Ljubičasto cvijeće.

Oduševljavaju me voltice.Ne možeš se izgubiti,samo kreneš nizbrdo.

Ovu kuću čuva neki davno napravljen,a danas okrnjeni anđeo.

A ovu mačkica.

Netko je bio vrijedan,opran je tepih.

A netko je lijepo ukrasio poneštricu.

Ulaz u kuću ljepši je ako je okružen cvijećem.

Kandelabri se pale u sumrak.

Psići su zamoljeni da se ne olakšavaju uz kuću.Ako znaju čitati.možda i poslušaju.

Bačvar je napravio izložbu svojih proizvoda u dvorištu.

Ovu galeriju nikada ne pronalazim otvorenu.

Provirujemo što ima novoga kod umjetnika Pavića.

Volim njegove radove,živopisni su.

Za nama je u atelje odmah ušla maca,pitajući se,hoćemo li danas konačno nešto kupiti,ili kao i obično,prekidati umjetnika u radu.

Opija me miris boja,kreativni nered,fado kojeg umjetnik sluša.

Ne znam jesu li mu ljepše slike ili keramika.

Zapela mi je za oko jedna slika,po koju ću se vjerojatno,prije ili poslije vratiti.

Ako se i proda,ne brinem-njegova paleta je uvijek puna svježe nanesene boje,a inspiracija nepresušna.

Pozdravljamo umjetnika,moramo pogledati jesu li skulpture Yasne Skorup Krneta još uvijek onako lijepe.

Kućice "U krilu majke Kastva" ,čarobne su i ja im se opet,svaki put,iznova divim.

Spuštamo se kroz Volticu,gradska vrata iz 18.stoljeća.

Spominjemo i možda najčuveniju,anegdotu o Kastavcima i srdelicama.

"U srednjem je vijeku Kastavska gospoštija sezala sve do mora. I malo ribarsko naselje Volosko – sada dio Opatije – spadalo je pod kastavsku jurisdikciju. Prema ondašnjim su propisima lokalni ribari morali ulovljenu ribu najprije prodavati u Kastvu, a tek potom u Voloskom. Kastavci su bili nezadovoljni Vološćanima koji su najbolju ribu ostavljali za sebe, pa su odlučili da će najesen sami posaditi sardelice. 
U rano su proljeće došli Kastavci pogledati urod, no nijedna sardelica nije niknula. Nakon podužega vijećanja zaključili su da je to zato što su ih pogrešno sadili, s glavama nadolje. Nakon druge sadnje sardelica, s glavama nagore, uroda na njivi opet nije bilo. 
Zaključili su Kastavci da je tome razlog što je onaj koji ih je sadio zasigurno pogazio sav usjev. Dosjetili su se rješenja i tome problemu: dok je jedan sadio sardelice, četvorica su ga po njivi nosila na nosiljci da ne pogazi usjev. 
Naravno, ni sljedeće proljeće nije ništa niknulo. Jedan tužan i razočaran Kastavac čeprkao je po njivi i izvukao jednu već trulu sardelicu punu crva te slavodobitno uzviknuo ostalima: „Videjte, videjte, već je počela žilice pušćat!“

Grad se može pohvaliti najvećom i najočuvanijom ložom na Kvarneru.

Parkić na vidikovcu svojim klupama mami umorne šetače da sjednu.

No,mi imamo svoja omiljena mjesta gdje ćemo se odmoriti,samo se moramo odlučiti kojem ćemo danas učiniti čast.

Dođite i vi,osjetite čarobnu privlačnost ovoga gradića.Čin-čin!