Biti dobar roditelj znači-dati djetetu krila ali i pustiti ga da leti!
Lovorkin je rođendan,prvi otkad ju je mama Željka ispratila ,sa zebnjama i strahovima svih mama na svijetu, na studij u drugi grad.U Rijeku.
Zahvaljujući društvenim mrežama Željka(skorpija74) i ja smo odavno prijateljice.
Začas smo smislile plan kako će njena studentica dobiti rođendansku tortu,koju ću ja,u ime njene obitelji,predati slavljenici.
Napraviti ću joj masku,pomislim,kad je već rođena u vrijeme karnevala.
-Reci mi koja joj je boja najdraža?priupitam usput.
-Nećeš vjerovati,ljubičasta-smije se Željka.
Ma divota!Već mi se dopada ta mala!
Na netu pronađem formulu nekog zaljubljenog matematičara koji je svojoj dragoj izjavio tako ljubav.Da je meni netko to posvetio,ja bih ostala ravnodušna,jer ja i matematika se ne volimo točno onoliko koliko se volimo ja i ljubičasto-no učinilo mi se zgodno staviti studentici matematike tu formulu na tortu.
Jel to formula?Nejednadžba?Jednadžba?Pojma nemam.
Lovorka,ako niste već pojeli matematiku,ti provjeri da li je izračun točan.
Da se vratim na priču.Zamotala sam tortu.
Pozvala svoju prijateljicu Ave da mi se pridruži i krenule smo put studenskog kampusa ,na Trsat.
Na jednu karticu sam napisala mama Željka i to okačila kao orden,neka se zna tko sam danas.
Kiša je padala ko sumanuta,onako pravo riječki,dok smo čekale da se pojavi Marta,Lovorkina cimerica, koja će nas uvesti u zgradu.
Za to vrijeme mama Željka pričala je sa Lovorkom na telefon.
-Lovorka,imaš posjet!-viče Marta sa vrata.
-Mama,netko me treba,ne mogu sad pričati,skida Lovorka mamu Željku s telefona.
-Tko te treba,pita mama kao da pojma nema.
-Ne znam,moram vidjeti.
-Lovorka,imaš dostavu,kazujem ja a Lovorka trepće ništa ne shvaćajući.
Njene cimerice Marta i Monika se smijulje,očito je da svi sve znaju,osim Lovorke.
-Pokazujem joj tortu i želim joj sretan rođendan,od cijele njene obitelji.
Kad je vidjela natpis mama Željka,bacila mi se u zagrljaj-mislim da je taj trenutak i pomislila da sam joj ja mama.
Onda smo svi plakali,a i smijali se u isto vrijeme.
I fotkali se,naravno.
Nekako mi se čini da je učenje za večeras prekinuto,i da će se ekipica skupiti i smazati tortu.
Ave i ja smo izašle iz studenskog doma smješkajući se-kako je malo potrebno da se nekog učini sretnim-jedna tortica i par žena udruženih u zajedničku akciju.
:(Još nema komentara