Kako je sve počelo...

Na dočeku Nove 2017, u Varaždinu na trgu, nakon što je prva natjecateljica u Novogodišnjoj Varaždinskoj utrci stigla u cilj, moja izjava godine je bila :

Znaš, ja ću slijedeće godine istrčati ovu utrku 🙂.

Okrenuo se prema meni, nasmijavši se izgovorio:A daj, Renata, pa ti ne možeš sto metara pretrčati u komadu. Da bi bilo zanimljivije, svim prijateljima s kojima smo se tih dana čuli ON je ispričao da ću slijedeće godine trčati Novogodišnju utrku.😧

Po prirodi kakva jesam, tvrdoglava i uporna, ostvarim sve što si zamislim. Ne odustajem ja lako. Nije mi bilo druge nego odmah slijedeći dan krenuti probati  da li  mogu istrčati barem sto metara u komadu. A utrka je 3400 metara?  Tješim samu sebe ... imam cijelu godinu za navježbati.😵

 Obukla se ja, onako pošteno, majicu, jaknu, tajce, debele čarape, kapu na glavu, ipak je siječanj 😁 obula tenisice i krenula u avanturu...zamislila sam si da odtrčim do mame u drugu ulicu ( nekih 700 metara) i u glavi si posložila dionicu, pa se mislim, na dva mjesta ću se ja malo odmoriti i hodati ako ne budem mogla trčati. Trčim, ja , trčim, dođem do prvog zamišljenog mjesta za odmor, mogu ja to, ajde tjeraj dalje...dođe i drugo mjesto za odmor...idemo dalje , nema stajanja...dotrčala sam do mamine kuće, kad sam ušla bila sam doslovce sva mokra koliko mi je bilo vruće, a tih sedamsto metara uspjela sam bez stajanja pretrčati za ravno sedam minuta 😵. Na povratku doma mi je već bolje išlo, stigla doma za pet minuta👍👏

I tako malo, pomalo svaki put povećavajući dužinu uspjela sam u komadu istrčati 3,5 kilometra. Ponosna  na samu sebe 🙂

Tada se u svibnju održavala Utrka grada Čakovca, pa sam se prijavila čisto da vidim kako se "ponašam" na trci. Od želučane nervoze, velike treme , neopisivog uzbuđenja nisam pravo ni čula znak za start...svi su krenuli pa i ja .....Trčalo se po gradskim ulicama i parku, pa po centru grada do cilja.  A grad pun ljudi ...sjede na terasama, pijuckaju kavu, neki stoje i gledaju trkače i navijaju... Samo mi je bilo na pameti...pazi kako trčiš, da se ne sapleteš i padneš pred tom svom gomilom ljudi.

I onda iz te mase ljudi začujem ; Ajde Renata generacijo, bravo!!!   Pa onda i malo dalje opet : Ajde Renata...

Moja prva utrka i već imam navijače😵, ljudi me bodre ...neopisiv osjećaj, koji je to poticaj, vjetar u leđa. Odmah sam dobila poticaj za dalje, počela se prijavljivati na utrke građana, one kratke, dva-tri kilometra.

S velikim divljenjem i poštovanjem sam uvijek gledala one "prave" trkače koji su trčali cenere ili pak polumaratone. Ma ni u snovima nisam mogla zamisliti da bih ja jednog dana mogla istrčati cenera, 10 kilometara, a polumaraton 21,097 km...ne, to nikako🤢❓

Novogodišnju utrku sam naravno istrčala, i 2018 i 2019 .

Nekako mi je taj početak godine uvijek pun ludih ideja. Znate onu, nikad ne reci nikad 😵.Trkica za trkicom, treninzi tri put tjedno, čitanje svih mogućih članaka o trčanju, preporuke trenera na trkačim web stranicama , razmjerno povečanje istrčanih dužina i to me dovelo do ideje da se IPAK počnem pripremati istrčati polumaraton😀.

I jesam ga 👍 i to ne jedan nego četri,  prvi u mojem Čakovcu, Plitvice, Varaždin i Zagreb. U Zagrebu sam čak i vrijeme spustila ispod one magične brojke od 2 sata.

 Nakupilo se kroz ovo vrijeme medalja,svaka od njih ima svoju priču 🙂👍, nema veće sreće kada ti uruče  medalju ...ili pehar 😍👍to je ono što ti daje poticaj, nagrada za sav uloženi trud za sva odricanja.

Od one početničke zezancije ovo je postala čista ovisnost😁😍. Naravno, nikad ne bih uspjela bez pomoći i podrške svog supruga koji me uvijek pratio i bio podrška na svim utrkama , moj glavni fotograf a onda se i sam pridružio u treninzima i utrkama  nakon nekoliko mjeseci, valjda mu je dosadilo stalno nositi moju torbu s majicama i tenisicama😁😉 .