......
Italija je zemlja ljepote , zemlja kulture , zemlja u kojoj se sve cini moguce .
Talijani ne vole pravila i bas je u tome sav njihov car . Iz nereda stvaraju ljepotu kao nitko drugi .
Talijani vole lijepe stvari , vole umjetnost , vole muziku , vole zivotinje . Talijani su velikodusni , zabavni , sveznalice , lukavi , zenskarosi , brbljivi , preglasni , neorganizirani , ljubazni , pametni , mastoviti , laskavci , varalice ....
Italija je zemlja raznovrsnosti . Svaki njezin dio je razlicit od drugoga.
Sjever strog i pun pravila i jug neorganiziran , razigran , bezbrizan . Kaze se da se na jugu moze desiti da umrete od losih bolnica , na sjeveru da umrete od samoce .
Moj prvi dodir sa Italijom je bilo je kupovanje u Trstu i bila sam uvjerena da je i ostatak Italije takav . Trst mi se cinio ogroman , prepun svega i svacega i cak malo zastrasujuci .
Talijani na ulicama hladni , odbojni , antipaticni , puni sebe , cinilo mi se da nas gledaju sa prezirom .
Trst je bio moj jedni dodir sa inozemstvom i bila sam jako znatizeljna za njihov nacin zivota . Pitala sam se kako zive , kako se hrane , kako se zabavljaju , gdje su nestala djeca .
Po ulicama sam rijetko vidala djecu tek poslije sam saznala da stvarno ima tako malo djece jer je Trst grad sa najstarijim stanovnistvom u Italiji . Djeca se nikad ne igraju na ulicama kao sto se to radilo kod nas , cak ni na predgradu .
Tako je na ekonomski i kulturno bogatom sjeveru , dok na jugu gdje svaka obitelj ima bar dvoje djece rastu na ulicama . Cim ujutro otvorite prozore mozete ih cuti kako se veselo igraju. Mame ih zovu tek kad je gotov rucak , kao sto su nase zvale nas .
Kad sam prvi puta bila na jugu ostala sam sokirana jer je za mene Italija morala biti sva kao Trst . Nisam mogla vjerovati koliko je drugacija kao krajolik i kao mentalitet .
Vozeci po autocesti prema jugu nakon sest - sedam sati pocinje nestajati drvece , pocinju nestajati boje , krovovi . Ah koliko su mi nedostajali krovovi ... Jug mi se cinio kao Tunis . Osim maslina nigdje nikakvog drugog drveca , nigdje trave , sve ispaljeno od sunca , prasnjavo , zuckasto , bez boja . Ljudi drugaciji od onih sa sjevera , beskajno niski , beskrajno crni , religiozni , znatizeljni , neki puta nametljivi .
Razlika je ogromna u svemu , stilu zivota , kulturi , ekonomiji , kuhinji . Prvi puta u kuci moje svekrve sam zamalo umrla od gladi jer mi nitko nije ponudio dorucak . Cekala sam i cekala dok nisam shvatila da dorucak nije predviden . Na jugu se za dorucak pije samo salica kave a ruca se kasno negdje oko dva . Glava obitelji se ceka pod svaku cjenu , ako kasni nitko ne jede dok se on ne vrati sa posla .
Promet je kaotican , zeleno svjetlo na semaforu je samo prijedlog , vozi se po nogostupima , obilno se koristi sirena za pozdrave , udvaranje , ukore , prijetnje . Mladici u kolima slusaju muziku na puni volumen i kad po ljeti voze sa otvorenim prozorom uske stare ulicice odzvanjaju u ritmu moderne muzike . Mora se paziti gdje se parkiraju kola , kako se nosi torbica ili nakit jer je kriminal na svakom koraku .
Unatoc svemu ljudi na jugu su velikodusni , nasmijani , dobre volje , ljubazni , zovu te na rucak , ponasaju se kao da te poznaju oduvijek .
Sjecam se kad sam prvi puta bila na jugu da upoznam moje buduce svekre . Nije bilo jednostavno uci u tradicionalnu familiju u kojoj nikada nije usla ni jedna strankinja . Nisam znala kuhati niti raditi bilo kakve kucanske poslove , imala sam nalakirane nokte i bila nasminkana , sve to u njihovim ocima nije dobro pricalo o meni . Osjecala sam se zbunjeno i izgubljeno . Jedne veceri smo bili u posjeti tetki moga muza i dok smo ulazili u kucu zaustavio nas je njezin svekar . Pogledao me je tako izgubljenu i rekao " Ne brini svi smo mi dobri Talijani " . Tesko sam suzdrzala suze . Njega vise nema ali ce u mome srcu ostati zauvijek . Ostat ce simbol Italije i dobrote njezinih ljudi .
I zene sa juga su drugacije . U Trstu emancipirane , elegantne , visoke , mrsave , njegovane kao malo gdje pocevsi od djevojaka sve do zena u dubokim godinama koje ne izlaze bez svjeze frizure i ruza na usnama .
Na jugu djevojke su kao Sophia Loren u svojim prvim filmovima , hodaju ponosne , visoke glave , da pokazu ono sto imaju . Mladici iza nijh vicu , laskaju im a one se niti ne obaziru da pokazu da je to za njih sasvim normalno , da ne mare .
Porodice stede cijeli zivot da bi njihove kceri imale miraz i bogatu svadbu .
Cesto se ozbiljno zaduze jer svadba mora biti luksuzna iako obitelj nema velikih ekonomskih mogucnosti . Kad se udaju djevojke se odjedamput promijene , postanu mame i zene koje se brinu o familiji , prestanu da se njeguju , njihov izgled nije vise vazan . Vazno je znati kuhati , brinuti se o kuci i obitelji . Djevojke se za to pripremaju od malih nogu .
U Italiji rucak je najvaznije i najveselije doba dana , cesto traje i po dva sata .
Kuha se neizbjezna pasta pripremljena na hiljadu nacina . Svaka zona ima svoje recepte koji se ljubomorno cuvaju . Tanjuri moje svekrve puni paste su mi se cinile egipadske piramide . Nakon tanjura paste slijedi meso , kolac , voce , liker i kava . Sve se obilno zaljeva vinom , atmofera je praznicka , djeca trce po kuhinji , mame ih beskorisno opominju .
Poslije rucka cijela se obitelj stavlja u krevet i odmara sat - dva . U to doba na ulicama nema nikoga , popodnevni odmor je sveta stvar . Po ljeti toplina je cesto nesnosna pa se izlazi tek uvecer . Cesto se ostane vani do jako kasno . Svaka obitelj iznese stolice ispred vrata i tako cavrljaju izmedu njih ili sa susjedima .
Svaki dio Italije ima svoj dijalekt koji ponegdje postane pravi jezik sa svojom gramatikom kao na Sardiniji . Nemoguce ga je razumjeti . Kad sam stigla u kucu moje svekve znala sam jako malo talijanski . Moja svekrva i svekar kao puno starijih ljudi govorili su samo dialekt . Ja sam govorila na mom jadnom talijanskom i drugi su im prevodili na njihov dialekt . Kad sam napokon dobro naucila talijanski mislila sam da cu razumjeti i dijalekt . Puno sam pogrijesila jer ga ni dan danas ne razumijem . Ponekad razumijem tek o cemu se prica ali sve ostalo za mene ostane tajna . Nemoguce ih je i pitati da izmedu njih pricaju na talijanskom da te ne izoliraju jer je za njih to neprirodno .
U Italiji svi govore svoj dijalekt i time se ponose . U tome nema razlike izmedu sjevera i juga. Dijalekt se upotrebljava svuda cak i u javnim uredima i u skoli .
Zivjeci u istoj zemlji dvadeset godina polako poprimimo prednosti i mane njezinih stanovnika jer nas mjesto u kome zivimo mjenja iako nismo toga ni svjesni .
Italija je zemlja koju volim sa svim svojim prednostima i manama jer kad se zaista voli onda se voli sve .
:(Još nema komentara