Kad krenemo na letovanje u Grčku prvo pomislim na giros :) Volim ja puno grčkih jela, pita, poslastica, a iznad svega voća, ali nekako mi je uvek s Grčkom, nakon mora- prva asocijacijagiros.
Prvi susret sa Grčkom bio je još 1990. godine i giros je bio ljubav na prvi pogled 🙂 Menjali smo mesta boravka, probala razne girose, ali nikada mi se nije dogodilo da mi se ne svidja. Ne znam u čemu je tajna, ali očigledno da neka magija postoji?
Prvi miris hrane koji osetim je miris mesa koje se okreće na vertikalnom roštilju, ponekad i nisam gladna, ali me taj miris mami da zastanem i posmatram pripremu i serviranje. Volim ga najviše u piti, sada ga jedem bez priloga, iako giros bez priloga nije pravi, ali mi zato uvek stave više mesa nego što mogu da pojedem. I serviran kao porcija je dobar, važan je ipak izbor i način pripreme mesa, ali omiljeni mi je giros u piti.
Posle girosa, i tako obilnog ručka, večera nije ni potrebna.
I dok sam u Grčkoj, trudim se da rasporedim obroke tako da ipak nekoliko puta jedem giros, ponekad promenimo restoran, ali uglavnom se zadržimo kod onog prvog jer
po nekom nepisanom pravilu, a i gledajući gužve po restoranima, uvek odaberemo onaj najbolji. Giros za dobrodošlicu i giros za rastanak je neki naš ritual kojeg se nikad ne odričemo 🙂
A Grčka ipak nije samo giros. Trebalo bi probati mnoge stvari, a ribu svakako treba jesti u ribljem restoranu. Nisam neki ljubitelj ribe, ali sveže spremljena orada je posebno ukusna.
I dok se suprug bavio ribom, ja sam uživala u grčkoj musaki. Spoj patlidžana i krompira je nama stran za musaku, ali grčka musaka je baš takva. I po vrhu je obavezan preliv od bešamela. Neki restorani je spremaju bolje, neki i ne baš, ali svakako se nećete pokajati ako je probate. Čak sam naučila i ja da je pravim i dobro dodje za promenu u jelovniku.
A kako bi ručak u taverni prošao bez suvlakija ili svinjetinje s roštilja. Sada sve češće suvlaki spremaju od piletine, ali nekako mi je od svinjetinje bolji i ukusniji.
Mnogo nam se svidja što nas na kraju ručka uvek iznenade nekom poslasticom, bilo da je tradicionalni kolač ili voće, prija taj mali znak pažnje kojim svaka taverna teži da se zahvali što ste baš nju odabrali.
Pekare me uvek mame svojim pitama, raznim pecivima i sve raznovrsnijim hlebovima. Iako smo mi veći proizvodjači pšenice od njih, ne možemo se pohvaliti boljim kvalitetom hleba i peciva. Čini mi se da smo se mnogo komercijalizovali i udaljili od klasičnih hlebova i peciva, a Grci baš to čuvaju i kvalitet hleba im je na visokom nivou. Posebno volim njihov tradicionalni hleb od mešavine kukuruznog i pšeničnog brašna koji dugo zadržava svežinu bez obzira kako ga čuvali.
U pekaru posebno svraćam zbog omiljene spanakotiro pite. Boraviti u Grčkoj a ne doručkovati bar jednom pitu, naravno da je obavezno domaće kiselo mleko, kao da niste ni bili tamo.
Nakon jutarnje šetnje kraj mora svratimo u pekaru, a tamo nas dočeka hrskava i rumena topla pita koju bih počela jesti već na putu do sobe.
I dok pričamo o hrani u Grčkoj, nikako ne smem izostaviti omiljeno piće na plaži- frape 🙂 Pod suncobranom i na ležaljci, uz šum mora i ukrštenicu ili knjigu, polako ispijam kafu za početak dana.
A nakon ručka i popodnevne domaće kafe na terasi smeštaja obavezno ide voće. Najsladje groždje i lubenice su u Grčkoj i zato koristimo priliku da se dobro osladimo ukusnim voćem. Kad smo boravili u maju, groždja nije bilo, ali smo zato uživali u slatkim lubenicama.
Nismo mali, ali volimo da se ponekad počastimo i sladoledom. Sve je više dobrih italijanskih sladoleda, ali ja nekako uvek biram specijalitet poslastičarnice i nikada se nisam pokajala. Kugla je mnogo veća nego kod nas, sladoled je masniji, a kako sam probala i one u Italiji, mogu reći da po kvalitetu ne zaostaju za njima.
Suprug i dalje tvrdi da mu je najbolji sladoled bio u Dubrovniku. Ja ga nisam tamo jela, a Vi, ako vas put tamo nanese, obavezno probajte sladoled na Stradunu 🙂
Ovde vam neću pisati o cenama, nije mnogo skuplje nego kod nas ručati u restoranu, ali trebalo bi tokom boravka u nekoj zemlji probati njihove specijalitete, jer kad prodju godine ostaju sećanja na pojedine dobre ukuse.
Pića nisam slikala, ne mogu o njima dati ocenu jer ih ne konzumiram, ali dobro rashladjeno pivo, bar pola čaše, obavezno popijem uz ručak. Suprug je tu merodavniji i kaže da su Amstel i Mythos visokog kvaliteta.
A kakav bi to ručak u restoranu bio bez mačaka. Ima ih svuda, ali kad osete miris hrane odmah dodju do stola i samo vas posmatraju. Nisu napadne, veoma mirne i tihe, tako da ih možete uslikati.
I dok čitate o hrani, možete uživati u u morskoj atmosferi 🙂
:(Još nema komentara