....Priča o bokeškim bočatim vodama....
Da nešto mogu da biram, ne gde bih letovala, nego gde bih od sad pa na nadalje živela i s poslednjim udahom tog vazduha koga na svetu nema, mirno i srećno skončala, bila bi to dva mesta na planeti - Morinj ili Perast.
Pa ipak, radije Morinj, Donji Morinj, onaj kraj mora, onaj sa bočatom vodom zbog koje bezbrojne crne, smedje i beličaste školjke rastu pod nogama u plićaku i uz stenje kao da ih seješ, onaj Morinj gde se slana morska, bokeška voda meša sa onom koja pršti sa planine poviše mora, pa onda kod Ćatovića mlina postaje tiho staklo kojim gacaju i plove razne ptice i u kome se ogledaju oleandri.
Ona čini da i more u Morinju bude zelenkasto, bistro, skoro karipsko , a hladno, takva suprotnost obližjnem kod Veriga, koje je čista plavet, plavet koju ne može opisati nijedna reč.
Morinj sa svojim pričama, starim kapetanskim kućama, oronulim mlinovima, kapijama obraslim u pasifloru i onu sitnu lozicu koja cveta crveno... Morinj, najmanje iskvaren bahatom arhitekturom obalske Bijele, na primer, Morinj čije je zaleđe avantura veća od morske, i koji uz Perast i Kotor, svojim zvonicima i zelenim škurama i dalje brani svoje kutke, nedostupne onima kojih se more tiče tek onoliko koliko se u njemu može plivati, nevešto kontinentalski veslati ili još gore, voziti skuter.
Morinj nije mesto za jedno leto, i od svih mesta na obali, mislim da se Morinju najčešće vrate svi koji su u njega jednom stvarno zakoračili.
Zaklonjen planinama,on zimi skoro da i nema sunca, leti nudi hladno more, on je onaj vidljivi dokaz da kad imate posla sa Bokom, imate posla i sa Mediteranom,ali i sa fjordom.
U njemu se nalazi ikona koja je Morinjane, kažu, spasila kuge.
Ti je negde i crkva Bogorodice iliti Gospe, od,.zamislite, snijega.Ili od oriza, tik uz more, na peni od mora. Najmanja i najlepsa.A bez traga Budve i slicnih asocijacija.
U Morinju ili tu negde oko njega je, verovatno, i jedna kuća, koja još ne zna da će mene spasiti raznih pošasti, jer te primorske, prastare kuće znaju čarobne reči kojima se nadživljava vreme. S pogledom na zelenkastu vodu retko namreškanu, one traju i na njihovim kamenim kapijama njihovi stari žitelji rado dočekuju nove...
Čašom loze, sirom iz gustog ulja, ne onog koje se prodaje turistima, nego kućnog, čuvanog, dragocenog, smaragdnog, u tanjire razlivenom kodunjadom i smokvama, tom najčudnijom zakuskom uz rakiju koju ste mogli zamisliti.
I bočatom morinjskom vodom koja nije ni sasvim reka, ni sasvim more, ali jeste sasvim,sasvim – Morinj, za one koji stvarno žele da ga sretnu, i da utvrde kako se to tačno kodunjada slaže sa lozom i sirom iz ulja isceđenog iz starih maslina, sa plodovima sitnim i tvrdim, onih koje nemaju ime i čije se mladice ne mogu kupiti.
Ja sam ga prvi put srela pre 20 godina neočekivano, nevoljno,i kako to obično biva, iz toga je nastala ljubav kojoj vreme i daljina ne mogu ništa.
Jer Morinj jeste i vreme i daljina.
Ni manje, ni više od toga.
:(Još nema komentara