Velika, ukoričena sveska, tamno crvene boje, sa velikom belom nalepnicom na sredini na kojoj je crnim slovima pisalo VII 4. U njoj rubrike bledozelene boje, ispresecane vertikalnim tankim i debljim crnim linijama. Svaka rubrika značila je određeni predmet i na svojoj desnoj strani imala dugačku pravougaonu rubriku u koju se upisivala zaključna ocena koja je dominirala svojom veličinom. U rubrike su bile upisivane ocene, običnom olovkom ili naliv perom, ponekad u boji, sa raznim tačkicama, plusevima i minusevima, koje su umeli da protumače samo predmetni nastavnici. U prvoj koloni, jedno ispod drugog, pažljivim rukopisom bila su ispisana naša imena po azbučnom redu.
Svima nam je ulivala strahopoštovanje ta sveska velikih dimenzija – veća od A4 formata, a manja od A3, koju su zbog svoje veličine nastavnici obično držali ispod miške, užurbano ulazeći u kabinet. Samo oni su imali tu privilegiju da ih uzimaju iz zbornice, i da ih u nju vraćaju. Retko se dešavalo, ali se ipak dešavalo, da nekom pouzdanom učeniku sa svim peticama povere dnevnik da ga vrati u zbornicu. To dete bi užurbano, dignute glave, hitalo niz stepenice do zbornice, da se što pre oslobodi tog važnog tereta,dok su ga ostali učenici gledali pomalo zavidno što takvo blago drži u rukama. Drhtali smo zbog ocena koje će u njega biti upisane, a još više smo drhtali dok smo zamajavali nastavnike dovlačeći ih u zadnje redove klupa, dok je onaj najhrabriji iz prve klupe nagnuvši se nad katedru, ispravljao minuseve u pluseve i kečeve u četvorke, onako kako smo se danima unazad krišom dogovarali na malim i velikim odmorima, misleći da smo najpametniji na svetu. Kako smo bili naivni! Verovali smo da možemo da nadmudrimo nastavnike, ne znajući da nas čitaju kao otvorenu knjigu.
Mnogo godina je prošlo od kada je na mom dnevniku pisalo VII4. Da se nije desilo ovo što ću vam u narednim redovima ispričati, ne bih ni znala da ni školski dnevnici nisu više ono što su bili.
Elem, jednog dana, moj sin je razdragano utrčao u kuću, svom snagom stišćući dnevnik koji je zagrlio obema rukama. Iz prve nisam ni znala o čemu se radi, videvši poveliku tamno plavu svesku koju je držao u rukama.
-Je l’ došla seka? –povikao je. Shvatila sam da moj dragi marsovac nema pojma šta drži u rukama.
-Nije još. Šta ti je to u rukama? – upitah ga bojažljivo, nadajući se da ipak nije ono što sam pomislila.
On pogleda u sopstvene ruke kojima je stezao školski dnevnik, pa pogleda u mene.
-Dnevnik, odgovori mi zbunjeno. Iz aviona se videlo da je dotrčao kući bez svesti o tome da nosi dnevnik u rukama. Ono što meni nikako nije bilo jasno, to je ODAKLE njemu dnevnik??! A ono što je njemu jedino bilo važno, to je da stigne kući pre sestre, jer ga je ona videla nedavno u školskom dvorištu. Krenula je lagano kući sa svojim drugaricama, a on joj je rekao da ima još jedan čas, pa je mislio da je baš fora da se sad razbaškari u dnevnoj sobi dok ona ne stigne, da bi ona pomislila da je ko zna od kada tu i da može da je pošteno zavitlava.
O čemu se zapravo radilo: Trebalo je da imaju još jedan čas, čas informatike, na kojem devojčica zadužena za nošenje dnevnika (??) nije mogla da ostane, pa je ko zna zašto pomislila da je moj sin prava osoba kojoj može da poveri dnevnik. On ga je uzeo, pomirivši se da će još 45 minuta morati da provede u školi, a onda kad je shvatio da tu informatiku ipak neće ni imati, pojurio je kući da stigne pre sestre, zaboravljajući na dnevnik u rukama. Prošao je trkom pored školskog obezbeđenja i kroz celo školsko dvorište, i nije mu bilo ni na kraj pameti da je trebalo prvo da ode u zbornicu da ostavi dnevnik.
Izbezumljeno sam zurila u dnevnik u mom stanu. Obuzela me želja da zavirim u njega, ali ipak, ne otvorivši ga, rekoh sinu da ga brzom brzinom vrati u školu. I on otrča nazad. Opet kroz dvorište, opet pored školskog obezbeđenja, do zbornice.
I tako sam ja na neobičan način saznala da školski dnevnici nisu više crveni, nego plavi. I da se sada, osim predsednika i blagajnika odeljenja, bira i dete koje će nositi dnevnik iz kabineta u kabinet.
Uveče, prepričavajući događaj mom suprugu, zajednički smo zaključili da nema šanse da će ovaj slučaj proći bez sankcija, i da će naš sin snositi nekakve posledice, samo nismo znali kakve. Posavetovali smo ga da ispriča istinu, ma kako ona zvučala, i da kaže razrednoj da nas slobodno pozove ako je potrebno, da joj objasnimo da zaista nije postojala nikakva loša namera.
Sutradan je bio školski dan kao i svi ostali. Jedva sam dočekala da dođe iz škole i da saznam epilog jučerašnjeg slučaja. Međutim, u školi slučaj nije niko ni pomenuo, ni primetio, kao da se nije ni dogodio.
Prvo što sam osetila, bilo je olakšanje, ali se odmah zatim malo i ljutnuh. Nikako nisam mogla da shvatim kako je školski dnevnik mogao neopaženo da izađe iz škole.
Posle svega, palo mi je nešto na pamet: a zašto ne bi svako dete, recimo po azbučnom redu po dnevniku, donosilo kući dnevnik iz škole, i sutradan ga vraćalo. Pa da lepo mi roditelji sami našoj deci upišemo ocene. Da imamo crno na belo da su nam deca najbolja i najpametnija. Ionako mi najbolje znamo. A nastavnici da se ne muče noseći dnevnike od zbornice do kabineta i donoseći teške odluke kome koju ocenu da daju. I da ne gube više vreme uzalud objašnjavajući nama, najpametnijim roditeljima najpametnije dece, da nam deca ponekad zasluže i neku lošu ocenu, i neki ukor zbog vladanja.
I svi zadovoljni. I deca, i roditelji, i nastavnici.
Ako se slažete.
:(Još nema komentara