Dijabetes tip 2

Da bi bolje razumjeli moju borbu sa šećerom moram reći da sam u djetinjstvu i mladosti bila strašno mršava i svi su me htjeli udebljati. Šopali su me svim i svačim, kupovali sirupe za jačanje, riblje ulje, a ja jednostavno nisam voljela jesti.
Ali kako nam život uvijek spremi neku spačku tako se dogodilo i meni. Nitko ne zna zašto su mi u prvoj trudnoći mjesec i pol pred porod otkazali bubrezi kad je do tada sve bilo u redu. Zato sam s drugim djetetom cijelo vrijeme bila na dijeti. A kako to obično biva, kad ti nešto zabrane onda te to najviše privlači. Tako sam ja devet mjeseci sanjala klopu. Kolače, torte, masne kobasice, pečene piliće, baklave…A kad sam napokon smjela jesti nisam više  mogla prestati. Konačno sam lijepo izgledala, dobro sam se osjećala, ništa mi nije smetalo. Nakon rođenja trećeg djeteta ostala sam bez posla pa sam se još više okrenula kuhinji. Bolje rečeno nakuhavanju. Doručak za uspješan dan, dobar ručak, nešto slatko za bolji san. Palačinke, pizze, kiflice, jednom čak i torta za večeru. A i ja sam se raspuzila kao od kvasca. „Pojas za spašavanje“ jedino je moju mamu bacao u depru. Ona je naime dijabetičar. I njen brat, i njihova majka, sestrična, bratić… Ljutila se na mene i govorila kako toliko kolača, bijelog brašna i šećera nije dobro ni za koga pogotovo ne za onoga kome je pola obitelji „slatko“. Njoj za dušu nekoliko puta godišnje provjerila bih svoje zdravstveno stanje i do nedavno je sve bilo dobro.
A onda me život još jednom gadno nokautirao. Jedna obična subota u gradu, šetnja po tržnici i slučajno mjerenje šećera povodom Dana dijabetesa. I ja rekorder dana, 11,2 mmol/L.
Naravno da sam odmah u ponedjeljak bila kod liječnika. Nalazi su pokazali blago povećane masnoće i šećer u krvi. Od doktorice sam dobila  reklamni letak s nekim tobože jelovnikom za dijabetičare. I čuđenje kako sam uopće pomislila da smijem jesti kolače. Jer po njenom od sada živim na pola šnite crnog kruha za doručak, jednoj jabuci s cimetom za ručak i sirnim namazom za večeru.
Ne mogu reći da sam tada bila uplašena za svoje zdravlje. Više ljuta. Na sebe što mi se to dogodilo, na rodbinu od koje sam to naslijedila, na liječnicu koja me ne razumije…
Ne kažem da nisam baš ništa poduzela, jesam.  Pokušala sam umjesto dva sendviča za doručak pojesti jedan, umjesto četiri palačinke za večeru pojesti dvije, umjesto dvije šnite torte pojesti jednu.
Dijabetes je stvarno opaka bolest, ništa ne vidiš, ništa ne osjetiš,  ništa te ne boli. Tko zna kako bi moj život dalje išao da jedne nedjeljne večeri moja najmlađa kćer nije napala da mi izmjeri šećer. Zanimljivo bilo  djetetu igranje doktorice s onim malim bockama za samokontrolu. I dobro da je, jer mi izmjerila ravno 22, 1mmol/L.  Kad sam vidjela tu brojku prvo sam se rasplakala, a onda obukla i otišla šetati. Bez obzira što je vani padao snijeg i što je bilo već devet sati navečer.
E ta večer me je dotukla. Napokon sam se osvijestila i vidjela da tako dalje ne može. Najgore od svega što naši liječnici ili nemaju vremena ili nemaju volje više se posvetiti pacijentu. Šture informacije o šećernoj bolesti nisu mi baš puno pomogle. A ja volim znati KAKO i ZAŠTO. Zašto mi se to događa, kakve promijene me čekaju, kakve su posljedice, koje prognoze. Prvo sam se uhvatila čitanja, o „neprijatelju „treba saznati što više. Službene stranice o dijabetesu, liječnički članci, recepti. Onda alternativa, prirodni lijekovi… Što sam više čitala manje sam znala. Ali neke stvari su mi zbilja bile nelogične. Recimo, ono da se prehrana dijabetičara bazira na žitaricama, kruhu i tjestenini. Pa to je škrob, a škrob se pretvara u šećer.
Odlučila sam od svih saznanja uzeti ono što mi se čini logičnim. I biti na nekoj svojoj dijeti. Smanjiti unos kalorija, više se kretati , izbaciti bijeli šećer, bijelo brašno, uvesti neke nove namirnice u prehranu. Najgore od svega što se sve to događalo pred blagdane. Nisam vjerovala da ću preživjeti Božić, Novu godinu, punu kuću hrane, slastica i obilaske prijatelja.
U početku sam kuhala posebno za sebe, posebno za ostatak obitelji. Pomalo su i oni vidjeli da ta moja „trava“ nije tako loša. Otkrila sam da se od pirjanog povrća mogu napraviti krasne krem juhe bez zaprške. Umjesto pečenog krumpira može i batat. Za salatu mi je odlična ribana, sirova čičoka s jabučnim octom i bučinim uljem.
 A slastice su već neka druga priča. Priča o jednoj sadnici stevije koju sam kupila još prije par godina. Imala sam teglicu posušenog lišća koje sam samljela u mlincu za kavu, stavila u toplu vodu i napravila slatku tekućinu. Za eksperiment sam izabrala meni omiljeni kolač od rogača i jabuka.
Recept:
4 jaja ( izmutiti najprije snijeg od bjelanjaka)
nekoliko žlica tekuće stevije
pola šalice ulja
pola šalice mlijeka
10 dag mljevenog rogača
pola šalice integralnog pšeničnog brašna
pola šalice heljdinog brašna
1 prašak za pecivo
3-4 jabuke naribane.
Malo tamne čokolade za preljev

I uživala za Božić.

Od one mračne nedjelje prošle su  4 godine. Moram se pohvaliti da sam izgubila 10 kilograma. Otkrila sam puno novih namirnica, proso, heljdu, kefir, čičoku, batat…Stalno smišljam nove recepte. Jedem više povrća. Pečem kruh od miješanog brašna bez kvasca i s kefirom. Palačinke (integralne) nadjenem ribanom jabukom posutom cimetom. Kolače sladim stevijom.
I na kraju priznajem, kavu ipak popijem sa šećerom. Jedna mala žličica dnevno moj je javni grijeh.