Danska priča: Popis flore i faune

Kada ljudi zalutaju u divljini najčešće umru od srama. Divlja flora i fauna samo dovrši posao. Stvar je u tome kada se izgubiš u divljini ne želiš si priznati da si se izgubio, osjećaš sram radi te situacije, radi toga što si se doveo u tako glupu situaciju i ignoriraš stvarno stanje. Stručnjaci koji se bave preživljavanjem u divljini tvrde da što ti duže vremena treba da priznaš svoj vlastiti sram, to ti se smanjuju šanse za preživljavanjem. Tako da te na kraju ubije sram pred samim sobom. Divlji okoliš oko tebe je samo oruđe tog samoubojstva tragičnim negiranjem jednog djetinjeg osjećaja.

Kada je bio djete, jednog je princa Aristotel naučio da pažljivo posmatra nepoznatu floru i faunu. I onda ga poslao u svijet da mu popiše tu floru i faunu i da mu šalje uzorke. I učenik je prošao čitav svijet i iz svakog dijela svijeta gdje je prošao slao je učitelju uzorke nepoznatih vrsta. I tako je proširio je naviku popisivanja flore i faune. I kako je Aleksandar znao pažljivo gledati i ljudsku floru i faunu na svom putu, osvojio čitav tadašnji poznati svijet. Bez Kine naravno.

Ali to je bilo u antičko doba. Razlika između antičke drame i drame našeg doba je u odnosu glavnog lika prema okolišu. Starogrčki Edip je žrtva sila i bogova van njega samog, dok je novovjeki sjevernoeuropski Hamlet pak žrtva sila koje ga razdiru unutar njega.

I ako napravimo popis naše unutrašnje flore i faune, popis kakve sa sobom nose vrtlari gradskih vrtova u Kopenhagenu sa sobom, da li ćemo biti sigurni da se više nikada nećemo izgubiti? I da li na taj način možemo čitav svoj svijet osvojiti?

Ili će uvijek u nama na nas iz prikrajka čitava jedna Kina viriti?