Bucmaste palačinke za moju ekipu

"Mama, mogu li palačinke za doručak?" - pitanje koje mi još za rana jutra vikendom, kad bih najslađe spavala, dopire iz dječje sobe. "Ma naravno" - odgovorim, pa navučem papuče i ogrtač i krenem u smjeru kuhinje. "A može li čokolada? I neko voće? I slatko?...." - čuje se nabrajanje... "Aha..." - promrmljam i redom hvatam sve nabrojeno, još onako pospana i zamućena pogleda. Za nekoliko minuta miris se proširi sve do dječje sobe, a raščupane glave provire iz kreveta uzdižući nosiće prema mirisu. Doručak je na stolu, baš kakvog ga je zamislio moj Kikolinac.

Do ne tako davno nisam imala običaj raditi bucmaste palačinke američkoga stila. Uvijek sam radila one tanke, mazala ih raznim nadjevima, pažljivo svijala i slagala na veliki tanjur. No koliko god da ih je bilo, vrlo brzo bi nestajale. Uz kakav film, ili čisto onako u prolazu, ruka je sama posezala za mirisnim, slatkim zadovoljstvom. I nitko više nije mislio na dugotrajno stajanje pored štednjaka s usijanom teškom čeličnom tavom u ruci, iz koje izlaze najbolje palačinke na svijetu, na zadimljenu kuhinju iako se napa trudi usisati sav taj dim od prženja palačinki... Zaista, mojim dečkima nikad nije bilo dovoljno ispeći svakome po tri, četiri palačinke. U početku sam ih radila dvadesetak. Pa tridesetak. Pa su proždrljivci s godinama ustanovili da im se "za tako malo ne isplati sjest za stol"! Na kraju se broj uredno složenih palačinki s raznim nadjevima približio brojci pedeset.

"Dalje od toga ne idem, pa makar me smatrali najgorom mamom na svijetu!" - čvrsto sam odlučila. I objavila svoju odluku. Pa zaista, što si oni umišljaju? Znate li koliko vremena treba izgubiti da bi se ispeklo pedeset palačinki? I sve to nestane za najviše pola sata! Teglica pekmeza ili čokoladnog namaza nestane u trenu, a onda se bune da nemaju što mazati na kruh...

Jednog jutra ustala sam ranije spremajući se za veliki šoping mjesečnih namirnica u Trstu. Ponovo, nakon više godina kupovanja po našim trgovačkim lancima, više se isplati napraviti šoping-izlet u sedamdesetak kilometara udaljenoj drugoj državi. Popis je bio spreman, putovnice u torbici, trebalo je samo još probuditi i nahraniti ostatak ekipe. Upravo mi je ovaj zadnji glagol neočekivano zadao muke, jer sam u hladnjaku pronašla samo dva jaja i jedno kiselo vrhnje. Već sam htjela odustati i potrčati do pekare, kad mi na um padnu palačinke, bucmaste palačinke, onako kao u američkim filmovima. I to je bio početak. Palačinke za doručak. Malene, bucmaste, slasne. A ostatak ekipe? O kako ih je samo miris privukao za stol, baš brzinom munje! Odmah sam najavila da će svatko dobiti svega tri komada jer nam se žuri i nemamo vremena za nešto više od toga. Uostalom ima klope i putem! Neočekivano, onu treću palačinku na tanjuru više nisu onako halapljivo jeli, više su se s njom "naguravali" po tanjuru. Bile su poprilično zasitne te palačinkice!

"Hm, vidi ti vraga!"  - iznenađeno se podigla moja desna obrva, a usne se razvukle u zagonetni Mona Lisin smješak. Možda sam pronašla način kako doskočiti ovim proždrljivcima kad pomisle na palačinke.

Od toga dana vrlo često radim palačinke, puno češće nego do tada (vjerujte, izbjegavala sam palačinke što sam više mogla samo iz razloga – ne da mi se toliko vremena gubiti na pečenje!). Sada gotovo svakog vikenda rano ujutro zamiriši poznat i primamljiv miris iz kuhinje, a na stolu moje dječake dočeka njihov omiljeni doručak u raznim varijantama sastojaka tijesta i nadjeva.

Ono što sada ne smije nedostajati je bilo kakav sirup, pa makar to bila i zagrijana marmelada u tekućem obliku. I okara, zlatna okara koja tako podsjeća na popržene orahe i lješnjake i savršeno pristaje uz omiljeni čokoladni nadjev.

No, nemojte misliti da sam zaboravila na one nježne, tanke, starinske palačinke... one su sad stekle status posebnog deserta, uvijek u nekom bogatom izdanju, dostojne kraljevskoga stola. I svega par komada po osobi, kako i pristoji!