Svima koji su nekada nekoga voljeli.....
Znam jednog anđela sa osmjehom koji sobu oblista…
Sa očima koje srečom sjaje…
Što me vuče da ga gledam…slušam,želim dotaknuti…
Barem na trenutak pomirisati njegovu kosu,osjetiti ju pod prstima…
Barem na trenutak zaustaviti sve,da ostane tu…
Kada ga gledam sve dublje tonem i gubim se u njegovom nježnom pogledu…
Pogledu koji gleda nju,kojoj pruža ljubav,a meni,meni samo tugu…
To je ono što me polagano ubija iz dana u dan…
Želim ga zagrliti,al znam da nesmijem…da ga nemogu imati…
I zašto patim,pitam se..čemu radim budalu od sebe.zašto jednostavno ne odem…?
Zašto..?Zato jer znam gdje to vodi…gdje će završiti…
Zato jer je to mnogo jače od mene,ne mogu si pomoći,kako da ga ne gledam,kad znam da smijem…kako da ga ne nasmijavam,kad znam da to mogu….kako?
Da ga usrečim,a znam da mogu….
Možda sam samo malo zanesena pa ne vidim što se skriva iza svakog njegovog osmjeha,riječi,pogleda….
Kažu da ljubav ne poznaje granice…ne znam baš…
Ona se nalazi tamo gdje ona voli njega,a on nju…i ništa to ne može promjeniti…
A kada to znaš zašto se i dalje trudiš…zašto se ponižavaš?
Zato jer želiš staviti smješak na njegovo lice,želiš vidjeti sjaj u njegovim očima.
Želiš da znaš da si ti za to zaslužna.
Da mi je svaki dan vidjeti ga,njegove oči što se sjaje,njegov osmjeh što treperi…bez tuge u njegovom pogledu,bez briga što ga koji put ubijaju.
Mada on misli da to nitko ne vidi…vidim ja itekako…vidim da nisi sretan koliko zaslužuješ…
Vidim da duboko u sebi patiš…iako to ni sam sebi ne želiš priznati…
Želim ga zagrliti,reči mu koliko ga istinski volim,koliko mi znači kao prijatelj…
Želim mu reči kako je on moje najmilije,kako sam Bogu zahvala za svaki trenutak koji sam provela s njim…Ali jedno su želje,drugo mogučnosti…
Valjda će doći i taj dan kada češ se upitati što je moglo bit s nama da nisi tako nestao.
Pomislila sam :“E da mi je ovako svaki dan…“
:(Još nema komentara