Želja za narančama

Moj prvi susret sa stablima prepunih naranči, alejama zapravo, bio je prije mnogo godina prilikom razgledavanja rimskog Foruma. Šetale smo, nas tri prijateljice, divile se ostacima starog Rima i neprestano se zagledavale u primamljiva stabla naranči. Pomno ošišana, obrezana, točno toliko da ljudi poput nas ne mogu dohvatiti niti jednog ploda. Pa skokneš, pa se propneš na prset, ali visoko su... Kada je želja postala velika, moja poduzetna prijateljica skinula je cipelu i zamahnula prema drvetu naranče dok smo ostale dvije stajale ispod stabla, raširenih ruku, očekujući narančasti slap... Ali drvo naranče je izrazito gusto, plodovi čvrsto stoje i cipela je ostala u krošnji... Kada su se prve suze od smijeha osušile, počele smo gledati uokolo... Siječanj, dan kratak, turista gotovo da i nema, a Fori Romani golemi... Sinula je ideja, bosu nogu ćemo omotati u svileni foulard (nove cipele + marama = 200 kg naranča), a onda se pojavila grupica Japanaca. Slatki, nasmijani, bez riječi su napravili "lupeške skale", jedan od njih se popeo, skinuo lakiranu cipelu i shvativši u letu situaciju nabrao 5-6 naranči. Našoj sreći iz inata nije bilo kraja: prva klupica i čišćenje naranči punih soka koji se cijedio na sve strane.

Naranče su bile potpuno nejestive - kisele i još gore, toliko gorke da se čak ni sok nije mogao progutati. Mi u Dalmaciji nemamo divljih naranči (ima ih nešto na južnom Jadranu i Boki Kotorskoj) i do tada nikada u životu nismo vidjele aleje ukrasnih naranči.

Štošta mi do tada nismo nikada vidjeli, ali ta epizoda s divljim narančama podsjeća na dane kada naranči nije bilo u ovolikom izobilju (Mandarini su bili neka kasta u staroj Kini). Nosile su se zamotane u smećkastoj papirnatoj vrećici prilikom posjeta bolesnicima. Iscijeđeni sok od naranči bio je nedopustiv luksuz - naranče su se isključivo jele jer je kod cijeđenja trebalo baciti "ogroman" dio ploda. U mom djetinjstvu bilo je oko naših kuća mnogo limuna, rijetko je netko imao i naranče. Pile su se slatke limunade (zanimljivo je da danas nitko više ne cijedi limune i ne sprema domaću, svježu limunadu), majke su nas snažile njihovim C vitaminom na jednostavan način: na mašini za mljevenje mesa (da, one stare srebrnkaste mašine Made in Czechoslovakia, koje još uvijek najbolje samelju meso za sarme i punjene paprike), dakle na tim mašinama samljeli bi cijele limune, s korom. Nakon toga se na istu težinu voća dodavao šećer ili med, sve se to stavljalo u velike staklene tegle i jelo žlicom.

Sedamdesete su razdoblje kada se agrumi (stare i nove sorte) počinju masovno uzgajati na plantažama u mnogim zemljama Mediterana, ne samo kod nas. Prestaju biti skupo, nedostupno voće. Najbolja sorta naranče, za mene je to sicilijanski tarocco - velika naranča, debele kore, s dropčićem oko peteljke, posebno onaj vrhunske kvalitete koji sazrijeva u siječnju - rijetko dođe do naših stolova. Znatan dio tih naranči se svake godine (osobito ako je previše rodna) uništi, jer količine opasno ugroze tržište i kvote Europske unije.

Mi nemamo tarocco, ali drveća oko moje kuće su i dalje prepuna žutih limuna koji ukrasno stoje cijelu godinu. Dvorišta i okućnice naših otoka mirišu najljepšim mirisom voćnih cvjetova uopće - limuna mjesečara, mandarina i naranča. Plodovi mnogih neće nikada niti biti obrani - ne isplati se... Ne pitajte stoga jesu li prskani. ("Nisu godinama osjetile ljudske ruke" kaže čuveni "dottore" Tomić s Visa). Ali uvjerena sam da kada bi u zimskom kontinentalnom sivilu ugledali takve limune i naranče, posegnuli bi za mirisima njihovih naribanih korica i sočnih plodova. Malo je darova prirode tolike ljepote i zdravlja koje pokraj nas ostaju tako neprimijećeni i neiskorišteni.