Uvijek sa srcem ...

Još prije nekoliko dana bila sam na muci – ići ili ne? Ali kada su se sve kockice posložile – odluka je donešene – idem u subotu (14. rujna) u Ravnu Goru na Dane gljiva koji se održavaju u sklopu manifestacije Plodovi gorja Gorskog kotara. Glavni je događaj svakako bio kuhanje gljivarskog kotlića, a među natjecateljima je i ekipa Coolinarike.

S veseljem sam krenula u poznati kraj – u moj zavičaj. Srce mi je bilo ispunjeno radošću – tako je uvijek kada se vraćaš u rodni kraj. Ovaj puta još i više jer ću biti dio ekipe Coolinarike, a to znači vidjeti opet neke drage prijatelje i upoznati nove.

Sastanak je bio dogovoren na trgu u središtu Ravne Gore,a kako sam stigla prva imala sam priliku malo razgledati izložene gljive, proizvode od plodova gorja, proizvode od drva na temu šume i gljiva.

Uskoro se skupila ekipa i iz kontinenta i  s mora. S mora Sanjass01, carica69 i karamela12 s pratnjom, a kontinentalnu ekipu predvodio je Arašić kojemu su se u Zagrebu pridružile Sephia i Tatyana. Na posljetku stigla je i foodfan i ekipa je bila kompletna. Kao i kod svakog susreta i tu je bilo veselih pozdrava, zagrljaja i upoznavanje. Ovaj puta upoznala sam Tatyanu, a ostatak društva sam već ranije upoznala u Koprivnici, s izuzetkom društva iz Rijeke.

Uz obaveznu jutarnju kavicu i kratko brbljanje bilo je vrijeme da se krene i u akciju traženja gljiva. Naravno, sve po propisu i zakonu, pa smo stale i mi u red za izdavanje dozvole za branje gljiva. Tu nas je čekalo malo iznenađenje – platiš, dobiješ dozvolu i možeš degustirati namaz od gljiva. I onda ako ostaneš živ, možeš u šumu i sam si ubrati gljive.😀 Malo šale, ali namaz je zaista očaravajući 😋– da nije srama i još uvijek u nama kulture i pristojnosti, bile bismo se zadržale ovdje na jutarnjoj marendi.

No, vrijeme za branje gljiva je određeno u trajanju od četiri sata, pa se treba požuriti i krenuti put šume – gljive neće k nama, već ih moramo same ubrati.

Do Javorove kose, dijela šume koji je određen za branje, nije moguće pješke, udaljena je nekoliko kilometara od centra, pa smo se autima odvezli do podnožja brda. Kako je to manifestacija na kojoj ima posjetitelja, gljivara i šetača iz cijele zemlje, prilično je veliki broj ljudi krenulo prema šumi. Da bi se ubrao koji vrganj ili druga jestiva gljiva, treba odabrati pravi put i pronaći lokaciju u šumi gdje neće biti veće grupe ljudi. Gle – gljive ne možeš brati u gužvi, kao da si na tržnici – to ometa svakog gljivara. 😉Stoga smo Sephia i ja odabrale teren koji se strmo spuštao niz brdo. Težak teren jer je tlo prekriveno suhim granama i lišćem i raste visoka paprat, pa se probijamo kao da smo u predjelima Amazone. Ali nas dvije gljivarice

ništa ne može spriječiti u lovu na naše omiljeno meso – ovaj puta šumsko!

 Prvi vrganj kojega sam ugledala uzavreo je moju krv, pa sam ispustila neki nekontrolirani glas, na šta je Sephia počela samo vikati: „ŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠ (kao da tjera kokoši 😃) nemoj vikati, tiho,tiho, da nas nitko ne čuje, da nitko ne dođe ovdje“. Nisam je baš slušala, jer sam već kod drugog vrganja ponovila gotovo identičan povik. Krasni primjerci vrganja spojeni u jednog, uskovitlali su svaki dijelić moga tijela - od sreće. Naravno, svaki primjerak se mora i slikati – najprije Sephia, pa onda ja. Ali kako uslikati kada su vrganji izrasli ispod grane, u borovišću, a vide im se samo kapice? Kako drugačije nego se primiti fizikalije i maknuti granu koja nikako da se pomakne jer je urasla u zemlju. A prepreku nam stvaraju i grančice borovnica koje su baš dosadno uporne u želji da nam „nagrde“ sliku. Ma, moram na koljena, zauzeti poluležeći položaj i slikati. Jao, to ste trebale vidjeti – ja na zemlji i slikam, Sephia iznad mene i ... šta je radila, ne mogu zanti, samo se sjećam da je zavonio moj mobitel, a ja u mislima proklinjem onoga koji se usudio sada, baš u tom trenutku, smetati. Rekoh, javiti ću se, jer moramo biti tihe, da ne odamo drugim beračima našu lokaciju. Razgovor je brzo završio, ja uspjela „otkopati“ svoje vrganje i uslikati ih, pa uz malo „snifanja“ i „opijanja“ mirisom vrganja, nastavljamo. Uz još jedno „skakanje od sreće“ – i Sephia se upisala u listu nađenih vrganja.

Ma, moram vam odati jednu tajnu - mene vrganjići dozivaju k sebi, posebno smo vezani neraskidivom ljubavi i zato ih uvijek mogu nabrati.🤗

Vrijeme nam je brzo prošlo i trebale smo se vratiti da započenemo kuhanje kotlića.Našle smo vremana toliko da sjednemo na klupicu, malo se odmorimo i uživamo uz pogled na prelijepi krajolik - goranske šume i moj zavičaj.

 Požurile smo se prema našim curama koje su s nestrpljenjem čekale da zavire u naše košarice. Naravno da su naši ubrani vrganji zaslužili njihove čestitke, ali i još jedan foto-session.

Vratile smo se na trg gdje je bilo mjesto kuhanja. Poslije napornog hodanja, vrijedilo je zadovoljiti i glad, pa se naš stol odjednom napunio svakakvim delicijama – kobasice, čvarci, pečeno meso, pečene masline, grah salata,kruh od bosiljka... vjerujte, nisam uspjela sve niti upamtiti, jer je glad bila jača od želje da u ovom članku nabrojim sve delikatese u kojima smo uživali.

 U takvoj slasnoj atmosferi, dočekali smo i početak kuhanja kotlića. Natjecalo se devet ekipa i trebalo je skuhati najbolje jelo od gljiva u kotliću u vremenu od dva sata. Organizatori su svakoj ekipi osigurali jednake sastojke: jedan komad pancete, jedan kilogram vrganja (zamrznutih), jednu kutiju drva i kotlić. Ništa se više od mesa nije smjelo dodavati, no bilo je dozvoljeno dodavanje povrća, začina i ostalih tajnih sastojaka ili gljiva u količini po vlastitom izboru. Tako smo mi iskoristili jedan dio ubranih gljiva i dodali ih u kotlić

– time smo naglasili  okus i miris onog božanstva koje se pomalo krčkalo u kotliću. Naravno, nekoliko tajnih začina nije bilo na odmet – dapače!

Svaki član naše ekipe bio je uključen u pripreme – sjeckanje pancete, krumpira, luka i češnjaka,

ali glavni meštar od kotlića ipak je bio Arašić

uz  dobrog pomagača - glavnog ložača vatre Zlatka (suprug karamele12). Vrlo opuštena atmosfera u našoj ekipi – svi smo se dobro zabavljali, plesali (plesali i uz kotlić)

i pjevali uz odličnu muziku tria „Ravnogorac“

koji su svojim mix-reperoarom pridonijeli takvom cool-ugođaju. U opuštenom i raspjevanom društvu odjednom se stvorila SanjaBB i svojom vedrinom i smješkom unijela dodatni „štimung“ ekipi. Dobro smo se nasmijali i kada je Arašić otvorio poklon koji mu je Sanja donijela za rođendan i stavio na sebe – totalno cool-pregača.

Počastila nas je Sanja i finim noćnim gužvaricama od maka i oraha

koje smo stavile na stol, pa su prolaznici često prilazili i degustirali njene fine delicije. Jednoga prolaznika smo same pozvale - meteorologa Milana Sijerkovića, također gljivara.

Uz neodoljive gužvarice, naš je stol dodatno bio na „meti“ šetača, jer su zbog zastavice s natpisom Podravke mislili da se kod nas mogu kupiti i neki njihovi proizvodi.

Tijekom kuhanja, dolazili su članovi protivničkih ekipa i zavirivali u naš kotlić, ali isto tako smo i mi zavirivali u njihove, pričali s njima, šalili se, pa je u tako veselom vremenu došao i kraj kuhanju. Sudačka ekipa u peteročlanom sastavu nije izlazila na teren, već su se sadržaji kotlića pojedine ekipe njima odnosili na ocjenjivanje pod rednim brojem,

tako da nije moglo biti mita ili korupcije u tom smislu. Za njihovu dobru ocjenu bilo je presudno nekoliko elemenata svakog kotlića, a najveća ocjena je bila 10.

Suci - kao svi pravi suci, odužili su svoje ocjenjivanje na dobrih pola sata ostavljajući ekipe da se tiho „prže“ na ostatku vatre.

Zbilja smo bili nestrpljivi, pa smo malo odahnuli kada je krenulo proglašenje. Najprije su proglasili i nagradili trećeplasiranu ekipu, pa drugoplasiranu i opet ostavili prvu ekipu da se „cvrlji“ na laganoj vatrici. Dobro da to nije i duže potrajalo. A kada smo čuli da je prvo mjesto osvojila ekipa Coolinarike – doslovno je došlo do eksplozije urlanja iz svih grla naše ekipe. Pa to je stvarno prekrasan osjećaj – pa mi smo pobjednici.

NAŠ JE GLJIVARSKI KOTLIĆ BIO NAJBOLJI – NAJUKUSNIJI – NAJNAJ!

EKIPA COOLINARIKE JE ODNIJELA PRVO MJESETO!

Bravo mi – s tim mislima popeli smo se na binu po nagradu i primili čestitke od ostalih ekipa. A nagrada je kotlić - u našem se našlo i nešto svježih vrganja!

Svi smo guštali u našem pobjedničkom kotliću, a onda su dolazili i drugi sa svojim tanjurima da mogu malo guštati u najbolje spravljenom gljivarskom kotliću. Sada su i članovi poraženih ekipa dolazili po dijelić onoga što je proglašeno najboljim, kako je rekao jedan njihov član“ da vidim po čemu je to vaš kotlić poseban“ – ma, po svemu, jer je on imao sastojke koji vi drugi niste imali i jer smo bili cool-ekipa. A najbolji je bio jedan tužni komentar koji je dobacio član susjedne ekipe: „Pa, mi smo radili po receptu sa Coolinarike!“, a veli Arašić:“ Al´mi nismo!“😀😀

Već se lagano počeo spuštati mrak, pa je bilo vrijeme i za odlazak – ekipa je otišla u lovačku kuću“Zajasen“, osim mene – moj je smještaj bio vrlo privatan.😉

Kako se ekipa nastavila zabavljati tamo, nije mi poznato, ali sam čula da je jedan "medo" stajao ispred vrata – da li na dvije ili četiri noge ❓– neka vam same cure (i dečko) razotkriju.😍

Ovo je veći dio priče onoga što se događalo na manifestaciji Dana gljiva u Ravnoj Gori, ali ono što je najvažnije – šta god smo kuhali, skuhali smo sa srcem!

Zaboravih poklon za sve one koji nisu imali sreće ubrati niti jedan vrganj!🤗