U glazuru sam dodala nekoliko kapi ekstrakta maline, jer čovjek za kojeg sam se ja udala također ima istančan ukus, barem kad su kolači u pitanju. A onda sam, kad je bio gotov, kolač od maka prelila šarama otopljene čokolade, da razveselim Igora i Noru.
Jesam li već rekla da ne volim shopping centre? Možda je to zato što sam odrasla u gradu i dućane u Ilici zadržala u sjećanju kakvi su nekad bili. Moji roditelji imali su svog obućara i piljara, poznavali po imenu urara i krojačicu kojoj su nosili odjeću na popravke. Sada tih ljudi i njihovih obrta nema, u Ilici poslovni prostori zjape prazni ili se njihovi najmoprimci izmjenjuju strelovitom brzinom, a shopping centri postali su izvjesnost i sigurnost potrošačkog raja. Kako za pilates ili teretanu nemam vremena, subotom poslijepodne kad pada kiša pridružim se gomili koja hodočasti u neki od shopping centara, obično biram najmanji i umišljam da gurajući kolica trošim dovoljne količine kalorija da sutra poslije ručka mogu pojesti kolač, bez imalo grižnje savjesti.
Danas pravim kolač od maka, bjelanjke sam istukla u čvrsti snijeg, pa pomiješala s praškom za pecivo i makom. Pala mi je na pamet Katja, koju sam jučer srela u supermarketu, na odjelu delikatesa, s polupraznim kolicima. Jedva sam gurala svoja, koja su bila puna, kad sam se sjetila da moram kupiti mortadellu, Igor i Davor naprosto je obožavaju. Katja me pozvala na kavu, rekla sam da idem na blagajnu, pa dolazim u kafić preko puta, gdje imaju stvarno dobru kavu. Helena ide na pilates i ne ide u shopping centre, nego kupnju obavlja preko interneta. I ja bi to radila, da vježbam i imam guzu poput njene. Katja je razvedena i ima odraslu kćer, zapravo sam shvatila da o njoj znam malo, Helena mi nije puno pričala o njoj, no nakon nekoliko druženja naprosto mi je sjela.
Kolač od maka
"Hoćeš da te pričekam dok odvezeš kolica do auta?"-upitala me čim sam došla.
Zauzela je dobro mjesto u kafiću, a ja sam kolicima zagradila prolaz između stolova.
"Pa ako ti nije problem..."-rekla sam, jer bilo mi je neugodno ostaviti je da čeka.
"Samo ti daj. Ionako volim sjediti ovdje. Zanimljivo je promatrati ljude."-rekla je s osmijehom na licu, pa sam odjurila do auta da izbacim vrećice u prtljažnik i vratila se nakon nekoliko minuta.
Taman je stigla kava koju je naručila, bila je točno onakva kakvu volim, velika, s mliječnom pjenom, a konobar mi je napravio srce u sredini, zbog kojeg sam se nasmijala poput djevojčice.
"Stvarno si tu često?"-upitala sam Katju.
"Gotovo svaki vikend."-rekla je i klimnula glavom konobaru, kao dobrom poznaniku.
"Ja ne volim shopping centre, da mogu sve bih ovo naručila preko interneta, ali onda bih stvarno samo sjedila za kompjutorom. I ti si tu rekreativno?"-upitala sam.
"Ja sam ovdje iz romantičnih razloga."-rekla je.
Gledala sam je zbunjeno, zato je sama nastavila.
"Nedavno se jedna moja poznanica udala za čovjeka kojeg je upoznala tu, na blagajni."-pokazala je rukom prema blagajnama, pa sam pogledala i vidjela dva zgodna muškarca u tim redovima. Zanimljiv pristup, pomislila sam.
"Ta dvojica su oženjeni"-primijetila je Katja.
"Čokolino i pelene kod jednoga, a deset jaja i velika vreća praška za rublje u kolicima kod drugoga. Samci kupuju drugačije. Samo jedna ili dvije namirnice odaju razliku po kojoj možeš raspoznati, to je sigurniji indikator nego prsten na ruci.“
Gledala sam je zapanjeno.
"Ta moja poznanica, što se udala, bila je tu slučajno. Mama joj živi u blizini. A on je udovac. Hodao je ovuda kad mu je zapela za oko. Jako mu se svidjela, nije znao je li udana, ali naprosto je morao pokušati. I onda joj je na blagajni probao nešto reći, poput "Susjeda, kako vas dosad nisam vidio?", a ona se zaprepastila i odgovorila da ne živi tu, nego je došla kod mame, samo je svratila nešto kupiti. On je pozvao na kavu, a ona je rekla da nema vremena. I zahvalila na pozivu. Onda je on svake subote dolazio u ovaj kafić i čekao. Četiri subote za redom, po tri sata, od 10 do 1, pio je kavu, čitao novine i čekao da naiđe. Već su ga zezali i prijatelji, kojima je rekao da je upoznao ženu svog života, samo što ona još to ne zna. Pitali su ga je li bio "na čeki", a on je slijegao ramenima. I onda se petu subotu, negdje oko 11, pojavila. Bila je rastresena i u žurbi, trebala je samo prašak za pecivo, kad je on sav sretan ugledao i dojurio k njoj, opet ju je zaskočio na blagajni.
"Susjeda, kakva slučajnost! Ne možete mi sada odbiti poziv na kavu."
Žena se nasmijala, rekla da može, ali kratko, jer mama je čeka, njih dvije prave danas kolač. On je sjeo tu, za ovaj stol gdje ti i ja sad sjedimo, a ona je došla, skinula kaput i rekla: "Uh, uvijek se preznojim kao životinja u ovim centrima, fali mi zraka." I tada je znao da će je oženiti. To mi je ispričao na njihovom vjenčanju."-rekla je Katja.
"O Bože. Pa ti čekaš da tebe netko zaskoči na blagajni?"-upitala sam, sretna što sam čula ovakvu priču.
"Ne. Ja ne bih imala problem gospodinu se obratiti. Uvjerena sam da ću ga prepoznati kad naiđe. Uglavnom se krećem po odjelu delikatesa, čovjek za kojeg ću se udati mora imati istančan ukus za hranu. A za pretpostaviti je da ga neću onda morati izdržavati, kao svog bivšeg."-dovršila je i ispila kavu.
U glazuru sam dodala nekoliko kapi ekstrakta maline, jer čovjek za kojeg sam se ja udala također ima istančan ukus, barem kad su kolači u pitanju. A onda sam, kad je bio gotov, kolač od maka prelila šarama otopljene čokolade, da razveselim Igora i Noru.
:(Još nema komentara