Drobila sam lješnjake i zamišljala pritom njegove prste, dok jauče i moli za oprost. Mikserom sam tukla mlijeko i slatko vrhnje, kad već nisam mogla njega, dok u sobi spava kao nevinašce. Bila bih stavila ruku u vatru da je ovo što sam upravo vidjela u domeni znanstvene fantastike, a ne fantazije, da se moj muž dopisuje sa svojom bivšom djevojkom i da o tome ništa ne znam.
Jutros sam se probudila u sedam i znala da više neću zaspati. Bilo je to neobično obzirom da nedjeljom dugo spavam, uživam u tome otkako Igor više nije mali. I sad bih ono što se dogodilo mogla pripisati svojoj intuiciji, kao da sam osjetila da se nešto događa ili primijetila neke promjene, međutim sve što mogu reći jest da nisam više mogla spavati, pa sam ustala i pristavila vodu za kavu na štednjaku i otišla oprati zube. Odlučila sam skuhati šnicle u saftu s pireom, to dugo nismo imali i tada mi je palo na pamet da sam prije nekoliko tjedana napravila Ledenu fantaziju, a Mirela s posla mi se pohvalila da je pravi s lješnjakom. Kupila sam lješnjake prije nekoliko dana i danas poželjela isprobati njen recept. U mislima o ručku i nougatt semifreddu prošla sam kraj Davorova mobitela, koji je ležao pokraj mikrovalne pećnice i načas se sledila. Vratila sam se unatrag, uvjerena da fantaziram. Uzela sam mobitel u ruke, na ekranu crnog Iphone4 pisalo je velikim slovima MARINAtextmessage. Drhtavim sam rukama uzela mobitel i bez razmišljanja otvorila poruku. Davor nema šifru jer nema tajni, tako sam bar dosad mislila. Poruka je glasila: „Thanks. Na svemu :)“
Pogledala sam u nevjerici njegovu rođendansku čestitku „Sretan rođendan!“, sinoć upućenu i tada sam bila sigurna da je to njegova bivša, doktorica Marina. To je bilo jučer, čestitao joj je negdje poslije Dnevnika, a prije filma koji smo skupa gledali na kauču. Odgovorila je noćas u dva. Njegov je mobitel u kuhinji ostao po navici, nikad ga vikendom ne nosi u spavaću sobu. Prethodnih poruka nije bilo ili su bile izbrisane. To sada nisam mogla znati. Ali ću uskoro saznati, bijesno sam pomislila, uvjerena kako bih trebala upasti i gađati ga tim mobitelom, vrištati dok mi ne objasni kako je moguće da smo u braku 13 godina, a on sinoć čestita rođendan bivšoj djevojci za kojom njegova majka i danas potajno uzdiše. Znači li ovo da on to čini svake godine, samo je meni trebalo toliko da to shvatim? Je li se svo ovo vrijeme potajno viđaju, promislila sam i od muke dohvatila sjeckati lješnjake. To sam prava ja, a ova koja gađa mobitelom bih ponekad stvarno željela biti. Drobila sam ih i zamišljala pritom njegove prste, dok jauče i moli za oprost. Mikserom sam tukla mlijeko i slatko vrhnje, kad već nisam mogla njega, dok u sobi spava kao nevinašce. Bila bih stavila ruku u vatru da je ovo što sam upravo vidjela u domeni znanstvene fantastike, a ne fantazije, da se moj muž dopisuje sa svojom bivšom djevojkom i da o tome ništa ne znam.
Neki sasvim solidni brakovi u našem okruženju u posljednje su se vrijeme raspali, upućeni tvrde da je to zbog nevjere. Mišljenja sam da je nevjera ono što se najlakše vidi, a da joj ipak prethode okolini prilično nevidljiva razdoblja neslaganja, nerazumijevanja, samoće ili tuge, no to je samo teoretiziranje žene koja nema iskustva na tom polju. Helena tvrdi da je njen muž naprosto bio ženskaroš i sad joj je baš drago da mu nije kuhala, kad je doznala za sve njegove vanbračne avanture. Nisam od onih žena koje pretražuju džepove suprugova odijela, niti sam mu ikad kopala po mobitelu; obuzeo me sram što sam i sad to učinila, ali ime na ekranu je moglo značiti samo to da se Marina kao duh iz prošlosti vratila u naš život, a ako je to tako, moram saznati zašto.
U kuhinju je prva ušla Nora, povirila je u frižider i vidjela što sam spremila.
„Opet Ledena fantazija! Vau, napravila si je s lješnjakom, to volim!“-radosno je rekla, a onda me pogledala.
„Zašto si plakala?“-upitala je nesigurno.
„Sjeckala sam luk.“-nespretno sam odgovorila.
Mislim da mi nije povjerovala, nego je odvukla Igora iz kuhinje u trenutku kad je ušao Davor, natečen od spavanja. Nesvjesno je znala da moja tuga nema veze s njima, pa se uklonila s pozornice i odvukla statistu sa sobom.
Davor je sjeo za kuhinjski stol, a ja sam, još uvijek preplavljena sramom i osjećajem da smo likovi u lošoj sapunici, šutke oklijevala. Da sam ih barem više gledala, znala bih kako započeti ovaj razgovor. Onda sam stavila mobitel pred njega i rekla:“Imaš poruku, slučajno sam je pročitala. Oprosti.“
Način na koji je dograbio mobitel i otvorio poruku, pa se zacrvenio bio je obećavajući. Smanjio se moj strah, porasla je srdžba.
„Nadam se da imaš dobro objašnjenje za ovo!“-okuražila sam se i shvatila da gledam u izrazito zgodnog inžinjera elektrotehnike, direktora u kartičarskoj korporaciji, koji rukovodi odjelom u kojem radi gotovo 200 ljudi, među kojima je puno zgodnih žena, koje ga svaki dan u odijelu s kravatom, ovako visokog i zgodnog gledaju i pritom im sigurno ne smeta što je oženjen. Pa ipak, nikad nisam pomislila da me vara. Niti sam se bojala tih mladih ambicioznih žena koje mi možda na njemu zavide. Jedina žena zbog koje sam se ponekad štrecnula bila je Marina. Ne zato što ju je jako volio, nego zato što je to dugo trajalo. I kad sam gledala seriju „Vratit će se rode“ znamenitu rečenicu da u životu svi imamo svoju Marinu doživjela sam kao zloguko proročanstvo, koje mi se danas počelo ostvarivati.
:(Još nema komentara