MALIK - osvajač Trsatske gradine

Maliku, mitskom biću, zafrkantu koji sjedi na ćupu zlata, predani su ključevi Gradine i tako je sve započelo.

Da, opet smo napustili vrijeme i prostor realnog svijeta i uvukli se u čudesni svijet bajki. Ušli smo u svijet u kojem je sve moguće – svijet u kojemu je suživot moguć između ljudi, vila, štriga i mora,  svijet u kojem životinje govore ljudskim glasom, a vitezovi se bore protiv zmajeva koji  otimaju princeze i lijepe djevojke i odnose ih u svoje pećine.

I danas, kao i prije tisuću godina, legende i mitovi pripovijedaju se s istim žarom. Trsatska gradina

bila je poprište raznih zanimljivih događanja – najprije je Potjeh tražio istinu. I ovaj puta su se sukobili dobro i zlo u čovjeku koji je obuzet i zaslijepljen strastima, te tako gubi svoju čovječnost, osjećaj dužnosti i ljubavi. Uvijek smo na stani dobra koje na kraju pobjeđuje.

Dalje nas vodi predivna legenda o Trsatskom zmaju koji je oslobodio djevojčicu od divovske hobotnice, njegove najopasnije protivnice. Djevojčica je sjedila uz Mrtvi kanal i slikala brodove. Divovska hobotnica ju je promatrala iz mora i uhvatila trenutak kada je ostala sama, zgrabila je i htjela povući u morske dubine. Ali tu se odmah stvorio zmaj koji je živio u pećini na Trsatu, bio dobar s ljudima i zao prema onima koji bi nanosili štetu njegovom gradu. Hobotnica je ispustila djevojčicu jer je svom snagom svojih krakova pokušala uhvatiti zmaja za krila i povući ga u vodi. Dugo je trajala njihova borba, a zmaj je rigao vatru i tako natjerao hobotnicu da povuče svoje krakove. Kada ju je uspio onesposobiti, zavitlao ju je i bacio sve do grada Grobnika i tako je hobotnica završila na grobničkim pijatima (tanjurima) na radost svih ljudi i ponos Trsatskog zmaja.

Redala su se Gradinom mitska bića – poznata, manje poznata ili potpuno nepoznata. Neka su bića izazivala strahopoštovanje, neka izmamila naše osmjehe na lice, a neka su bila jako dobro raspoložena, pa smo se uspjeli s njima čak i sprijateljiti. Najzapaženija mitska bića koja smo sreli svakako su:

Jarilo – bog proljetne vegetacije i plodnosti, Perunov sin, otet od boga Velesa.Njegov dolazak u naš svijet donosi proljeće – novu snagu, preporođenje vegetacije i radost života. Proljetne svetkovine Jurjeva/Jarila koje su preživjele u folkloru slavile su taj njegov povratak.

Leši ili Lesnik – šumski duh, gospodar šuma i zvijeri, pastir čije stado čine jeleni, košute, zečevi, koje čuvaju vukovi ili risovi. Obrazi su mu plavi, oči zelene, a brada duga i zelena.On nema sjenu, a krv mu je plava.

Orks – jedan od najlegendarnijih elemenata iz izmišljenog Warhammer 40.000 svemira - mišićavo biće nalik čovjeku, zelene kože i sklonostima za nasiljem. Žive za rat i stalnu borbu, a ako nema rata na „vidiku“, izazivaju borbe između svoje vrste.

 Satir – mitsko biće, polubog, napola jarac, napola čovjek. Satiri su pratili Dioniza ili Pana, voljeli su vino i žene, skitali su uz glazbu cimbala, te voljeli plesati s nimfama, koje su ujedno često i proganjali. Njihov se posebni ples zvao sikinnis.

Bilo je tu vila i vilenjaka, ali i vitezova s kraja 15. stoljeća  iz različitih viteških redova. Obučeni u zaštitna odjela, sa oklopima za glavu, a za pojasom im visjeli mačevi.

Vidjeli smo i njihovu borbu, ali su jedino "frcale" iskre s drvenih mačeva onih najmanjih koji su se zamišljali u velikim viteškim borbama poput svojih idola. Moji idoli su svakako bila dva hrabra viteza iz redova Frankopana!

U tom vremeplovu mitova i legendi jedino je Sulejman bio „greška u koracima“.

Vrijeme u koje smo se vratili, oživljava povijest naših krajeva i spaja teatar, glazbu, vještinu mačevanja, likovnu i scensku umjetnost , umijeće izrade alata i oružja od drveta, a i domaćih delicija, izrađenih po starim receptima, nije nedostajalo .

Uvijek se ponešto novo nauči na ovakvim manifestacijama, pa sam tako doznala da su lukovi i strijele, ali i pračke,  najbolje ako se izrađuju od svibovine – grmolike zelene biljke, zelenog lišća i zelene kore. Lukovi i strijele su se koristile za lov i borbu, a po drvetu je 5. mjesec u Hrvata dobio i ime – svibanj. Svibovina se u hrvatskim plemenima koristila u dalekoj prošlosti - njen miris opušta, pa svaki strijelac koji ima izrađen luk i strijelu od ovog drveta osjeća posebnu mirnoću prilikom svakog gađanja. 

Da nije sve lijepo i dobro podsjetila nas je iznenadna grmljavina. Da li je u tom času Perun, bog groma i munje, progonio po zemlji  Velesa, svog neprijatelja koji mu je krao stoku, djecu (sina Jarila) ili ženu? Da li su to bile Perunove munje kamenja i kamene strijele – nismo uspjeli saznati, jer su nas u stvarnost vratile sitne kapljice kiše koje, na sreću, nisu imale učinak kamenih strijela.

Moja ekipa nije bila u istom sastavu kao obično, ali smo se dobro zabavili.

Priče i bajke nisu bile namijenjene samo djeci, nego i onom još uvijek djetinjem u duši odraslog čovjeka – onom dijelu koji zna razlikovati dobro i zlo, istinske i lažne vrijednosti. Dobro i zlo stalno se ispreplitalo, ali smo se ipak uspjevali družiti samo s dobrim – zlo je ostalo u nekoj dubokoj pećini Trsatske gradine iz koje je nemoguće izaći, a dio naše duše dobilo je potvrdu da sve one isprazne težnje naših unutarnjih vještica i zmajeva nemaju istinsku moć.