Mali-veliki ljudi

Do njegovog doma se nije nikada dolazilo lako. Puna tri sata trans-oceanskom cestom jugoistocno od Cusca dole do Pacchante, pa onda dva sata hoda gore u planinu. Putnike koji nastavljaju dalje, put ce odvesti preko sjevera Bolivije u brazilsku Rodoniu, pa cestom BR-364 na istok do Mato Grossa, i onda lagano ka jugu do Goias i Sao Paula. 

Nazariev narod je Qechua Prvi narod. Lokalno poznat kao Runa narod, cije ime na njegovom Qosqo dijalektu znaci jednostavno - ljudi. Upoznala sam ga 2004. godine kao lokalnog radnog kolegu. Docekao me na aerodromu, nasmijao se svojim osmijehom visokog nepca i malih zuba, i pruzio mi par listova koke na zvakanje kako bih se adaptirala na nadmorsku visinu. Prihvatila sam rado, bili su mi drazi od krede razmucene u vodi koje su jos uvijek nudili gostima po hotelima. Bilo je jasno da zivot na 4200 metara nadmorske visine nije bio jednostavan. Vjetar i sunce su mu palili kozu, i borali mu lice na najtajnovitijim mjestima. Imao je najtopliji pogled na koji sam bila naisla. Nakon dva sata price, bio je moj narod. Daleko od doma, uz njega sam bila kod kuce.

Rekao mi je da ne voli glavne turisticke rute, Machu Picchu, Vistatrain i Hiram Bingham vlakove. Razlog zbog kojeg ga je bilo jos lakse zavoljeti. Obavijestio me da cemo se umjesto toga penjati na planinu sa jedne druge strane, do Choquequirao rusevina. Da cemo na nasem putu naici na svega par ljudi, i da ce nam uzeti samo jedan puni dan ako budemo poslusni i ne budemo lijeni. Uzelo nam je dva. Penjali smo se iznad kanjona Rijeke Apurimac, i kada smo vidjeli da nam noge nisu zainteresirane za zurbu, prespavali smo kod dobrih ljudi u selu Cachora. Jeli smo cvijetove agave kaktusa koje smo brali uz put, i za dorucak se sladili vocem njegovog rodjaka, saguaro kaktusa. Od Nazaria sam tih dana naucila tri stvari: ljubaznost, kako doci do tisine u multimilionskom gradu ili bilo gdje drugdje, i kako pronaci put natrag do sebe kada ti se desi da se izgubis. 

Na svojoj planini u Andama, zivio je jednostavnim zivotom. Budio se po izlasku sunca, i potom lakim korakom odlazio prvo do svojih llama i alpaca, pa onda do potoka po vodu. Kao tipican tezak-stocar iz ovih juzno-peruanskih krajeva, zajedno sa svojom porodicom, bavio se uzgojem zivotinja, sadjenjem krumpira, i tkanjem. Sve sto je bilo na njemu, tkao je sam, i uz pomoc supruge. Polovina od onoga sto se proizvede ostajala bi za potrebe porodice. Druga polovina bi se nosila na Tinqui market udaljen dva sata hoda i jedan sat voznje od njegovog doma. Ako je bila dobra godina, vunu od svojih alpaca prodao bi posrednicima iz Arequipe. Prosjecni coban alpaca u ovom dijelu zemlje, sa krdom koje broji oko 100 dusa, moze godisnje zaraditi na vuni ispod 4000 soles, oko $1100 dolara - duplo manje od peruanske minimalne godisnje place. Nazario je u svom domacinstvu imao tri alpace.

Pricao mi je price iz svog naroda, i kako se nakon nekoliko godina odupiranja, i par znakova iz prirode, poceo polako okretati zvanju svoga oca Mariana, i sam postao Pacu. Neki ga nazivaju šamanom, neki uciteljem sa Anda. Sam sebe je nazivao seljakom koji vjeruje u kozmicku majku, i iz prirode prenosi njene poruke. Poznavao je svaku biljku, drvo i zovotinju sa svojih planina i iz svojih dolina.

Sljedeceg puta naseg vidjanja, naucio me je plesati Wayñu. Onda smo se kaldrmom Inka penjali na Huchuy Cusco, i sjedili cetiri sata ne progovarajuci niti rijeci iznad Doline Urubamba, cekajuci da prestane kisa i razidje se magla. Bio je neumorni borac za prava svojeg naroda, i borac protiv krcenja prasuma. Zalagao se za zabranu hiljade i hiljade dnevnih turista kojima je bilo dopusteno da lutaju svuda po rusevinama i unistavaju kulturnu bastinu. Bio je zasluzan za uvodjenje trek-dozvola, i uspio je da ta dnevna brojka hodaca spadne sa 5000 na 500 kako bi se sacuvale rusevine i staze Inka.

Volio je jesti i volio je kuhati. Krumpir nije volio, spremao ga je za ljubav svoje porodice i pokojeg putnika.

Mali ljudi, cesto ostavljaju duboke tragove u nama. Njegovi su takvi. Sjecas ga se rado. I onim veselim danima kada zivis, i onim malo manje veselim kada samo trajes, i izgubis se u bezbojnosti utoraka i srijeda koji se nizu jedni na druge.

Uskoro ce biti 13 godina kako je otisao. Vracajuci se iz Cusca, na jednoj okuci u Andama, njegov autobus je naletio na barikadu lokalnih ljudi, i otisao u provaliju, zajedno sa njim i cetrnaestoricom drugih.

Iza sebe je ostavio neizmjerne kolicine topline, 32 miliona Peruanaca, i cetiri hiljade krumpira.

Iza sebe je ostavio i par putnika-dosljaka poput mene, koji su ga voljeli, i koji su voljeli uciti od njega.

Tinkunanchiskama.